Na kraju i/ili početku godine svi nešto sumiraju, rade neke liste naj svega i svačega, nekakve inventure ... I ja sam prošle godine pokušala napraviti jednu inventuru - inventuru hrvatske medijske scene, ali me to za kraj godine jaaakooo deprimiralo. E sad mi se nije dalo baviti deprimirajućim temama naše medijske zbilje. Da sam radila neke svoje vrlo osobne liste, onda bih na jednoj od njih navela iznimne ljude za koje smatram da sam imala sreće da su bili dijelom mog života u 2013. godini. Među njima je i moj najmiliji hrvatski intelektualac i filozof Žarko Puhovski. Jednom je prilikom moja promišljanja na ovom blogu sumirao bolje nego što sam sama to ikada uspjela (i čini mi se da čak bolje neću ni uspjeti pokušam li) – kaže on: ‘Ljudi se prispodobljuju medijima prispodobljujući ujedno tehničke gadget-e sebi, posebice svojoj tjelesnosti, odnosno veličinom. Sada su ti gadget-i mali i priručni, dizajnirani za ljudsko tijelo a ‘veliki’ jer imaju kapacitet rasta do razine na kojoj imaju i neke ljudske (intelektualne, kreativne, možda i psihologijske) osobine.’ Lista (iako ona to svojom strukturom zapravo i nije) slijedi moj posve osobni osvrt na mediamorfoze čovjeka i antropomorfoze tehnologije koje nam se događaju ili će uskoro još znatnije obilježiti našu svakodnevicu; neke su tu i stoljećima, a djeluju kao da su iz daleke budućnosti. Da, to je pomalo nedefinirana lista jer tko zapravo zna što će stvarno biti? Kao što me jedan drugi čovjek koji bi se našao na listi ovih iznimnih ljudi upozorio – čak ni velikani TED-a zapravo o tome nemaju pojma. Pa slijedi nedefinirani broj pojava/trendova /tema koje obilježavaju suvremene mediamorfoze i antropomorfoze, bez ikakvog posebno znakovitog redoslijeda, čak ni onoga abecednog.

Kiborzi kojima algoritmi pišu pjesme

Tema kojoj se redovito vraćam je kiborgizacija. O hibridu čovjeka i stroja u kontekstu medija, iako ne pod etiketom kiborga, govori McLuhan još 1964. godine. On medije definira ‘produžetkom čovjeka’ i kaže: ‘U ovo električno doba vidimo da sve više poprimamo oblik informacije i krećemo prema tehnološkom produžetku svijesti. (...) Stavljajući svoja fizička tijela u okvir svojih produženih živčanih sustava, preko električnih medija uspostavljamo dinamiku čijim će se posredstvom sve prijašnje tehnologije koje su produžeci ruku, nogu... – svi takvi produžeci naših tijela, uključujući gradove – pretvoriti u informacijske sustave.’ Elektronička vremena sredine 20. vijeka daleko su iza nas, a u digitalnim vremenima 21. stoljeća spajanjem sve živahnijih strojeva i naših sve nepokretnijih tijela, naše stanje sve je manje ljudsko, a sve više kiborško. Naši tehnološki produžeci primarno su hardverski – ako je vjerovati časopisu Wired nosiva tehnologija (wearable technology) uskoro će biti jednako vruća roba kao i smart telefoni.

Dok smo se mi mijenjali s pomoću hardverskih produžetaka, tehnologija nam se prilagođavala softverski. Tako često, a da ni ne znamo, plešemo u ritmu algoritama. A algoritmi danas mogu biti i pjesnici – 2013. godine The New York Times lansirao je Times Haiku, eksperiment automatizirane detekcije pjesničkog potencijala među riječima i rečenicama koje se objavljuju u pričama na home page-u NYT-a. Danas, zadnjeg dana u godini među stihovima našli su se i ovi: ‘Ovo je bila čudna godina, jedna (godina) koja se čini poput predigre za neke veličanstvene promjene’.

Samosebezabavljajući prozumenti koji se vole autoportretirati

Pisala sam već o participativnoj kulturi koja je profesionalne kreatore sadržaja i konzumente stopila u novi etimološki i sociotehnološki entitet koji zovemo prozument prosumer). Časopis Business 2.0 u srpanjskom broju 2006. za najvažniju osobu godine u novoj ekonomiji odabrao je – vas. ‘Vi – ili, bolje, kolaborativna inteligencija desetaka milijuna ljudi, umreženi vi – kontinuirano stvarate i filtrirate nove oblike sadržaja, dajući blagoslov korisnom, značajnom i zabavnom, a odbacujući ostalo... U svakom slučaju, kao član sabrane, interaktivne, samoorganizirane, samosebezabavljajuće publike, postali ste sastavnim dijelom djelovanja.’ Te 2006. nismo još imali proliferaciju ‘selfie-ja’ kakvu nam je donio Instagram danas kada je i Obama fasovao zbog navodnog selfie-ja na komemoraciji za Nelsona Mandelu (naime, to nije bio Obamin selfie već danske premijerke koja valjda nije mogla ne iskoristiti trenutak dok je sjedila između prvih muškaraca anglosaksonskih velesila, Baracka Obame i britanskog premijera Davida Camerona, niti je bila riječ o pogrebu kako je većina medija navodila u svojim opravdano zgražajućim, ali netočnim objavama). Ali već i 2006. Bilo je izvjesno da takva participativna kultura onda rađa i personaliziranu mikrokulturu. Personalizirana mikrokultura emulacija je svega što vizualno, auditivno, taktilno i na sve druge načine (pro)konzumiramo i što onda čini naš jedinstveni mashup identitet.

Osim što imamo potrebu sve personalizirati, samosebezabavljajuća potreba stvorila je i čitav niz drugih (nus)pojava - društvo spektakla, remiks kulturu i tiraniju sreće, intimnosti i voajerizma. Kad govorim o društvu spektakla, ne referiram se na kultno djelo Guya Deborda ‘La Société du spectacle‘ koje nazivaju ‘Kapitalom’ 20. stoljeća (iako ću se u nekome budućem tekstu sigurno upustiti u tu avanturu). Spektakl je u ovom slučaju puno banalniji, on je svaki selfie nekog celebrity-a, on danas nastaje tako što oni koji nisu celebritiy-i to postanu samo zbog brojnih selfie-ja ili njihove pokretne inačice, odnosno reality show-ova. Kultura nam je puna spektakularnih objava (na Instagramu, Twitteru, Facebooku, Tumblru i drugdje) friško nalakiranih noktiju, autoportreta na najrazličitijim reflektirajućim površinama, a posebno u ogledalima u liftovima, udarnih vijesti o tome gdje tko što jede, pije, i OMG kako je stilistički unaprijedio svoj potencijal za lajkanje. Svjesna sam da se sa papira/ekrana teško iščitava cinizam, ali nadam se ipak da ga je u posljednjim redovima jasno moguće detektirati. Kao što je teško tonirati cinizam, tako na društvenim mrežama slabo ima tuge i slojevitih emocija. Pa tu sada dolazimo do tog dijela o tiraniji sreće jer na društvenim mrežama smo svi uvijek u najboljem elementu. Ja sam tako ove godine otkrila da na Instagramu nitko ne plače. Wow. A mnoge žene fotografiraju se na plaži isključivo dok im je sarmičasto uvijena kosa još uvijek savršeno postojana, i nikako nakon što se smoči. A ovi zadnji redovi dokaz su da sam i sama duboko uronila u voajerizam. Te naše digitalno stvorene ili osnažene patologije stvorene su i osnažene upravo zahvaljujući našem prispodobljavanju tehnologiji i porastu ovisnosti o njoj kao protetičkom nastavku našeg tijela i duha.

Veliki brat nas stvarno gleda

E kad smo se tako krasno prispodobili tehnologiji a softverski se i hardverski tehnologija onda krasno prispodobila nama, web je postao i popirište nekih orvelovskih slučajeva. Prije nego što se dotaknem slučaja Snowden, kratko ću podsjetiti na Wikileaks, pa onda i Offshore Leaks, ali i medijski slabije popraćeni slučaj kada je u kolovozu 2006. AOL-a objavio podatke svojih korisnika, pa su informacije i arhiva s web tražilica više od pola milijuna ljudi postali javno dostupni. Jeste li ikada razmišljali o tome kako i koliko nas definira naša vlastita tražilica? I biste li voljeli da vaša arhiva pojmova koje ste upisivali u pretraživač bude objelodanjena? Jedan korisnik AOL-a te je godine očito planirao ubiti ženu jer mu je unos riječi u pretraživač izgledao nekako ovako: ‘kako ubiti svoju ženu; ženo-ubica; kako odrubiti glavu; kako ubiti ženu...’ Nije poznato zašto je dotični mislio da postoji razlika između ubijanja vlastite žene i žena općenito. Možda je kada je riječ o vlastitoj bio nešto sentimentalniji. Ali je poznato da je nakon tih pojmova pretraživao i pojmove ‘odrezak i sir’ valjda provjeravajući je li u stanju sam pripremiti omiljeni obrok kada mu žene više ne bude.

Taj AOL-ov slučaj potaknuo je mnoge polemike i protokole povezan sa zaštitom podataka, ali Amerikanci su se i dalje našli ozbiljno iznenađeni kada je u lipnju 2013. Edward Snowden novinarima dao tajne podatke National Security Agency (NSA) - koji su svjedočili o globalnom nadzoru koji ta agencija vrši preko telekomunikacijskih i drugih tvrtki. Ta je afera ideološki potresla Ameriku jer ona vjeruje u svoj Ustav, a posebno u prvih deset amandmana, odnosno Bill of Rights. Sa svojim prijateljem, koji je jedan od urednika u američkom The Guardian-u, imala sam o ovoj temi dosta temperamentnu raspravu. Naime, mene nije začudilo da NSA prisluškuje američke građane. A on se našao pogođen i iznenađem tim otkrićem. Razgovor je vrludao od njegovih pretpostavki da je meni nadzor normalna stvar obzirom na politički represivan sustav u kojem sam odrasla do toga da sam ja već debelo prešla granicu političke (ne)korektnosti navodeći kako mora da im je naivnost dio nacionalnog identiteta. Ali na kraju smo se ipak složili oko sljedećeg – gdje god postoje tehnološke mogućnosti, postojat će neetičko i protupravno iskorištavanje tih mogućnosti bez obzira na to što Ustav, zakoni, pravilnici i procedure kažu. Ono što je bitno i za što treba skinuti kapu i Snowdenu i svim novinarima koji su radili na ovoj priči bez obzira na istragu FBI-a pod kojom su se našli jest da javnost treba, mora znati da ‘veliki brat’ gleda, sluša, snima... Jer koliko god da smo se sljubili s tehnologijom, zapravo nemamo pojma koliko se i kako ona stvarno uvlači u nas.