Europska radiodifuzijska unija (EBU) poslala je prije nekoliko dana pismo premijeru Tihomiru Oreškoviću u kojem izražava zabrinutost zbog prijavljenih prijetnji uredničkoj i institucionalnoj neovisnosti HRT-a. Je li politički pritisak vladajućih na javne televizije odlika svih europskih država i koliko je uopće još važna uloga javnih servisa, s obzirom na promjenu interesa recipijenata i prelazak na druge platforme, pokušali smo doznati od naših sugovornika iz susjednih država.
Javni medijski servisi u cijeloj Europi mogu se suočiti s izazovima u obrani svoje institucionalne i uredničke neovisnosti. Međutim, u zrelim demokracijama postoji razumijevanje ključne uloge koje javni medijski servis ima u društvu te njegove temeljne važnosti u osiguranju stabilnog okružja lišenog političkog pritiska', navodi se u pismu koje je potpisala generalna direktorica EBU-a Ingrid Delterne, izražavajući nadu da će hrvatska vlada poštovati takvo demokratsko načelo i zajamčiti nastavak institucionalne i uredničke neovisnosti javnog medijskog servisa.
Kad je riječ o preuzimanju političke kontrole nad HRT-om, najprije valja podsjetiti kako je za takav razvoj događaja 'najzaslužnija' Kukuriku koalicija koja je po preuzimanju vlasti promijenila Zakon o HRT-u tako da je velike ovlasti dala glavnom ravnatelju HRT-a, miješajući pritom njegove menadžerske ovlasti s ovlastima u programu. Pritom je omogućila i direktan nadzor politike nad javnim servisom predviđajući, unatoč upozorenjima o posljedicama od strane Europske komisije, izbor i razrješenje glavnog ravnatelja u Saboru običnom većinom.
Boris Bergant, savjetnik i bivši potpredsjednik EBU-a, kaže za tportal da bi bilo nerealno očekivati da su javni servisi lišeni političkih interesa i pokušaja političkih uzurpacija. 'Svi javni servisi su danonoćno u potencijalnom sukobu s politikom, što je i logično jer kada istinito obavljaju svoju dužnost nadziratelja i ogledala društva, moraju biti kritični i prema politici pa to političarima nikada ne konvenira. Sloboda medija i nezavisnost urednika nikada nisu izvojevane, uvijek su na vjetrometini i treba se za njih boriti. Javni servisi se mogu boriti tako da uspostave što direktniji dijalog i komunikaciju s građanima i da ne prepuste polje odlučivanja samo politici', navodi.
Također ističe: 'Razlika, međutim, postoji, a ona je vezana uz dužinu demokratskog iskustva, zrelosti politike da se samoograniči i društva da to nadzire te u postavljanju pravnog sustava koji omogućuje da javni servisi zaista služe i odgovaraju javnosti, a da politika ne iznuđuje uske, partikularno stranačke i autokratske paradigme. Stavljanje javnih servisa pod izravnu političku kontrolu je uglavnom odlika istočnoeuropskih sredina gdje, kako izgleda, nikako da se dogodi istinska tranzicija, već se stalno recikliraju slične situacije - poslije svakih izbora se po pravilu mijenja medijsko zakonodavstvo, kako bi političke snage na vlasti osigurale utjecaj ili direktnu kontrolu nad javnim medijem, a što dugoročno šteti pluralizmu i demokratskom dijalogu. Pri tome se često navodi kako je formalno sve legitimno, kako i oni na Zapadu na sličan način imenuju direktore, nadzorne organe itd, ali se zaboravlja da jedna te ista stvar u uhodanim i u 'novokomponiranim' demokracijama ne znači isti sadržaj i jednako stanje odnosa.' Bergant dodaje kako ipak ti pokušaji, koji se ponavljaju na istoku i jugu kontinenta, slabe.
'U međuvremenu su i profesionalci u javnim servisima postali jači, smjeliji, pa se snažnije suprotstavljaju, a srećom, ne treba zanemarivati i prekogranični utjecaj i solidarnost', navodi.
Hrvatska bi se mogla naći pod prismotrom EU
Bergant je dugo prisutan u slovenskim medijima te raznim međunarodnim forumima. Na pitanje kako ocjenjuje situaciju slovenskog javnog servisa, odgovara da ni tamo situacija nije idilična, ali je ipak bolja nego kod nas. 'I u Sloveniji smo suočeni s permanentnim pokušajima političkih podjela i uzurpacija - pogotovo od desne političke opcije koja tvrdi da su mediji uglavnom simpatizeri ljevice - što je naravno fikcija. Međutim, formalno, politika se manje očigledno i suptilnije upliće u dnevni rad javnog servisa nego što je to u Hrvatskoj i uglavnom prepušta ratovanje manje-više pluralno izabranom Savjetu. Umjesto u parlamentu, političko sučeljavanje odvija se u tom tijelu', kaže.
Ako se obistine najave HDZ-a i nova vlada krene u 'kulturnu revoluciju' na HRT-u, koja će uključivati i cenzuru, mogu li se očekivati kakve sankcije Europske komisije?
'Treba li očekivati sankcije EU, ne znam. Na primjeru Mađarske nisu se baš proslavili. Kad je u pitanju Poljska, očekujem jači pritisak i na kraju određene kompromise od strane tamošnje vladajuće politike jer se radi o zemlji koja više od Mađarske može utjecati i na svoje susjedstvo pa će pritisak EU, Vijeća Europe i zainteresirane javnosti vjerojatno biti izraženiji. Mogu pretpostaviti da će se pokušati spriječiti lanac ponavljanja poljske situacije pa da onda može i Hrvatska očekivati da će biti pod strožom prismotrom', smatra.
Renzi kao Milanović
Talijanski javni div RAI na svojih 15 televizijskih i sedam nacionalnih radijskih kanala (čemu treba pribrojiti i satelitske programe i on-line platforme) još uvijek uživa veliku gledanost od oko 40 posto kod naših susjeda. Na pitanje ima li vladajuća politika utjecaja na rad RAI-a, Gio Zanchini Di Castiglionchio, novinar i urednik s RadioUna, kaže nam: 'To je komplicirano pitanje za koje bi mi trebalo tjedan dana da bih detaljno objasnio stanje. Sažeto, kao što je to bila situacija s radijem i televizijom i u drugim zemljama Europe, RAI je do sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao monopol i bio pod punom kontrolom vlasti. Do 1975. godine program je uređivala vladajuća demokršćanska stranka, a tada je provedena reforma pa je prvi kanal imao zadaću informirati o aktivnostima vlade i vladajuće stranke i bio pod njihovom kontrolom, drugi kanal su oblikovali Socijaldemokrati, a treći bivša Komunistička partija - odnosno, urednici tih programa bili su povezani s tim strankama. Tako je bilo godinama, a 'nezavisnost' je bila vrlo relativni pojam. Paralelno se počinju razvijati komercijalne postaje koje početkom 80-ih vrlo pametni i dobro uvezani Silvio Berlusconi kupuje i tijekom 80-ih i 90-ih stvara svoje medijsko carstvo Mediaset. Otada počinje duopol, odnosno bitka za gledanost između RAI-ja i Mediaseta koja je obilježila medijsku scenu da bi, dolaskom Berlusconija na vlast, on kontrolirao većinu nacionalnih kanala. Po njegovu odlasku, nikakve prave reforme sustava u smislu stvaranja održive nezavisnosti nisu provedene, već se uglavnom radi o postavljanju novih ljudi.'
Program i poslovanje RAI-ja kontrolira sedmeročlano vijeće, ali nije riječ o vijeću nezavisnih stručnjaka kakvo je, primjerice, ono koje oblikuje program BBC-ja, već je ono pod kontrolom parlamenta i Vlade. Petero članova bira se u parlamentu, a dvojicu imenuje vlada, odnosno Ministarstvo gospodarstva i financija pod čijom je kapom RAI. Reforma koju provodi sadašnji talijanski premijer Matteo Renzi zapravo je vrlo slična onoj koju je provela naša bivša vlada po preuzimanju vlasti - po novom, svu moć i ključnu ulogu u svim imenovanjima, a time i odlučivanju o uređivačkoj politici, sada ima glavni direktor Antonio Campo dall'Orto koji upravo ovih dana postavlja nove ključne ljude pojedinih programa.
Pobjeda tehnologije
Međutim, upozorava Gio Zanchini Di Castiglionchio, sve dosadašnje dramatične borbe između političkih aktera, odnosno borbe javnog i komercijalnog sektora, postaju marginalne zbog razvoja tehnologije, odnosno Netflixa, YouTubea, velikih američkih igrača. Nove tehnologije iz korijena mijenjaju i stare servise poput BBC-a koji je nedavno najavio kako će ukinuti tradicionalnu podjelu na televizijske i radijske programe te online platforme - jer je ona izgubila smisao.
'Istraživanja pokazuju da oko 60 posto mladih nikada ne gleda klasične televizijske programe, već sve prate preko interneta. Pokušavamo s time uloviti korak, biti moderna medijska kompanija koja je prisutnija na internetu i društvenim mrežama, ali kako ćemo to izvesti kada, primjerice, od 220 novinara na radiju gdje radim samo jedan ima manje od 30 godina, a prosjek godina nam je 50?' objašnjava nam specifičnosti talijanskog javnog servisa. Na pitanje zašto ne zapošljavaju mlađe ljude, navodi kako onda ne bi imali gdje s većinom od 1700 novinara koji sada rade u sustavu.
RAI se financirao obaveznom pretplatom u visini od stotinjak eura godišnje te oglasima, ali zbog velikog izbjegavanja plaćanja pretplate (27 posto obveznika nije plaćalo) po novom će se novac za javni servis ubirati preko računa za potrošnju električne energije. Tko ne plati cijeli račun, isključit će mu struju.
Iduće godine ističe ugovor koji RAI ima s vladom, a u medijima su se pojavile informacije da uopće nije sigurno kako će ubuduće automatikom RAI biti servis kojem će ići sredstva prikupljena od građana, odnosno najavljuje se otvoren natječaj za sve pružatelje radiotelevizijskih usluga.
Naš sugovornik nada se da takvih promjena neće biti i ističe da će se RAI svim silama truditi ispregovarati novi ugovor s vladom jer jedino javni servis ima kapaciteta provoditi pravo istraživačko novinarstvo i voditi računa o svim dijelovima društva.
Na pitanje imaju li javni servisi još uvijek onako veliku ulogu kakvu su imali ranije, Bergant navodi kako javni servis mora preživjeti jer 'za sada nismo pronašli bolji i unverzalniji instrument javnog, demokratskog i pluralnog dijaloga, promocije nacionalnog identiteta i kreativnosti društva'.
'Tehnologija i društvo traže nova rješenja. Javni servisi se moraju boriti za korisnike, kvalitetom i adekvatnijim servisiranjem sve specifičnijih interesa. To je tehnički moguće, ali traži permanentnu kreativnost u iznalaženju uvijek novih i atraktivnih prilaza. Ne može preživjeti bez stanovite podrške najšire javnosti i bez političkog konsenzusa.' Bergant navodi kako servisi u Europi traže nove modele financiranja, a neki, poput Finske, već su ih i pronašli - umjesto plaćanja pretplate svih koji imaju prijemnik, uveden je svojevrsni 'medijski porez'.
'Stabilno i predvidljivo financiranje javnih servisa u najširem je interesu javnosti koja ga treba i izravno poduprijeti. Za to je potrebna permanentna pro-aktivnost i puna transparentnost i u pogledu troškova, i problema, i oko postignutih rezultata. PR javnih servisa postaje, uz neophodni kredibilitet, sve značajniji vid njihove egzistencije', zaključuje.
