Hrvatska televizija u ponedjeljak, 6. listopada emitirala je zadnju epizodu prve sezone serije 'Kuća od karata'. Suvišno je reći da je serija izvrsna, da su Kevin Spacey (Francis Underwood) i Robin Wright (Claire Underwood, Lady Macbeth na štiklama) maestralni i da je napeti triler ponajbolja forma za uprizorenje politike i povijesti iz jednostavnog razloga što politika i povijest nikada i nisu bili ništa drugo nego surova kriminalistička priča.

Politički sustav i demokracija Sjedinjenih Američkih Država spadaju u najveća dostignuća ljudskog roda na području organizacije društva, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda. S većinom država Zapadne Europe spadaju u Rolls Royce ili Rolex među državama. Bolje paradigme nema. Možda je moguće nešto bolje, ali za sada se nije dogodilo i neće se dogoditi do daljnjega. Da ne bude zabune, to ne znači da atlantske i zapadnoeuropske demokracije nisu odvratni, korumpirani, nerijetko i po život opasni politički sustavi. Naprotiv. Oni su samo podnošljivije u odnosu na neke druge paradigme jer – a to uopće nije malo – ostavljaju pojedincu izvjesnu slobodu u odabiru načina života.

No i u takvom političkom i vrijednosnom sustavu postoji prostor u koji demokratski mehanizmi, vladavina prava, sustav 'check and balance' i slobodni mediji ne mogu doprijeti, a to je prostor gole moći. Vlast je i demokraciji samo vlast, a 'Kuća od karata' priča je o ljudima koji su zbog moći i vlasti spremni na sve. Zašto to žele i koji demoni ih na to nagone, vjerojatno je nedokučivo. Kako bilo, ta spremnost i ti nagoni određuju političku stvarnost, a ta je stvarnost mračna i napučena užasnim ljudima. Susret ljudske naravi, o kojoj je Thomas Hobbes odavno rekao sve, i naravi političke vlasti, o kojoj je pak Niccolò Machiavelli odavno rekao sve, zapravo je kriminogena situacija, prilika koja ljude preobražava u prevarante i ubojice, ako kojim slučajem dotad nisu bili prevaranti i ubojice. Demokracija je tek slabašan, nedostatan, nesavršen pokušaj da se šteta drži pod kakvom-takvom kontrolom. Ona je više ili manje izdržljiv kotao koji se nosi s visokim tlakom ljudskih opačina. Nema u toj tvrdnji ni cinizma ni mračnog pesimizma. Zapravo nije ni loše kako bi moglo biti dok god kotao demokracije ne pukne. Tada nastupa svečanost oslobođenog zla, a ubojstvo, glupost i mržnja postaju vrline. Totalitarizam je samo ničim ograničena, pervertirana sloboda.

Mogućnost da u razvijenoj demokraciji na visokim dužnostima osvanu spodobe kakav je Francis Underwood u nekome će možda izazvati moralistički gnjev, pa i prezir spram demokracije i težnju prema totalitarnom redu u kojem će vladati 'najbolji', 'pošteni' i oni koji utjelovljuju 'volju i težnje naroda'. No 'Kuća od karata' nije kritika demokracije. Ona je (samo) ljekovito – ne i moralističko! – suočavanje sa stvarnošću, ali i pouka kako ljudi koji obnašaju vlast zaslužuju najveći mogući oprez i nepovjerenje, čak i kad nisu ubojice, čak i kada su samo nesposobni.

U Hrvatskoj, primjerice, učestalo je zapomaganje kako su političari 'izgubili povjerenje građana'. Hvala Bogu. Bilo je krajnje vrijeme. Skepsa prema vlasti i prezir spram onih koji je obnašaju jedan je od stupova demokracije, jer politička moć nužno je zlo koje ne zaslužuje ni čast ni ugled ni povjerenje, ni – daleko bilo – oduševljenu podršku, nego trajnu sumnju i kritiku. Ne postoji dobra vlast, već samo loša i manje loša. U Hrvatskoj je još uvijek prisutna naivna utopistička nada da će odabir nekih ponajboljih ljudi riješiti sve nevolje ovoga društva. Neće. Nije riječ samo o tome da ponajbolji zaziru od poslova koji su po svojoj naravi prljavi, nego je hrvatsko društvo toliko uništeno da je ova intelektualna i moralna stagnacija za sada njegov optimalan doseg. Povijesno je iskustvo pokazalo da je politički napredak – a to su širenje prostora individualne slobode i sputavanje moći vladajućih elita – uvijek spor, evolutivan i polovičan, čak i u bogatim društvima s demokratskom tradicijom. Sve drugo samo je iluzija opasnija čak i od gadova željnih moći, utopija koja u svojoj nestrpljivoj težnji boljitku zapravo zaziva nazadak i katastrofu.

Zašto je 'Kuća od karata' bitna za Hrvatsku? Kakva god da jest, u američkoj demokraciji moguća je televizijska serija koja političku elitu prikazuje kao bandu korumpiranih smutljivaca, spletkara i ubojica. U Hrvatskoj takvo što nije moguće – dobrohotna satira kakva je 'Markov trg' doživjela je samo pilot-epizodu – iako su razne, pa i visoke dužnosti u Hrvatskoj obnašali kriminalni tipovi neusporedivo opasniji od Francisa Underwooda. Istina, nisu posjedovali njegov šarm i inteligenciju, a dvojbeno je postoji li i u Hollywoodu talent koji bi mogao utjeloviti svu malograđansku skučenost njihovih svjetonazora i bešćutnu spremnost da u ime te skučenosti uništavaju ljudske sudbine. Underwood barem teži svjetskoj moći, a ovdašnji gadovi stvorili su banalnu provincijalnu imploziju.

Barack Obama i Kevin McCarthy, šef većinskog zastupničkog kluba u Kongresu (to je, naime, Underwoodova dužnost u prvoj sezoni 'Kuće od karata'), javno zbijaju šale kako zavide Underwoodu na učinkovitosti što je možda neukusno (čovjek je ubojica osim što je gad) ali svjedoči o ležernosti kojom američko društvo percipira sebe. U Hrvatskoj pak postoje tabui i samoobmane koje već svojim pukim postojanjem i, zbog zadrte upornosti kojom se brane, ne zaslužuju samo kritiku, nego i izvrgavanje ruglu. Uzalud. Nitko ne shvaća da svetinje (osobito kad su tragikomično lažne poput hrvatskih državotvornih svetinja) imaju rok trajanja i da postoje samo zato da bi bile raskrinkane. Kad god se netko usudi pokušati takvo što, nastupi skandal i atmosfera linča.

U tome se – pored ostalog – krije temeljna razlika između Sjedinjenih Država i Republike Hrvatske, ali i ključ za razumijevanje hrvatske moralne, intelektualne i ekonomske katastrofe koja traje, evo, već gotovo četvrt stoljeća.