Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bori se za drugi mandat, ali njena uloga favoritkinje promijenila se u posljednje vrijeme, ponajprije zbog afere s Pfizerom, pa se nametnulo nekoliko imena kandidata i kandidatkinja koji bi je mogli naslijediti, piše Politico
Konkretnije, Politico navodi njih šest i svima je zajednički poprilično jak životopis. Bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) i talijanski premijer Mario Draghi, predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, predsjednica ECB-a Christine Lagarde, rumunjski predsjednik Klaus Iohannis, povjerenik za unutarnje tržište Europske unije Thierry Breton i – hrvatski premijer Andrej Plenković.
Svakom od potencijalnih nasljednika Von der Leyen, Politico je dao ocjene od jedan do pet, ali samo su Iohannis i Plenković dobili izgledne šanse, odnosno ocjenu tri. Ostatak društva je na marginama. Imaju šanse, ali one nisu realne.
Plenković se u centru pažnje našao ovaj tjedan, kad je sebe samog postavio na prvo mjesto HDZ-ove izborne liste za Europski parlament. Iako je naglasio da ga pozicija predsjednika Europske komisije ne zanima, Politico to odbacuje i navodi da inače ne bi postavio sebe na listu, prenosi N1.
Kao snažne adute u borbi za prestižnu poziciju spominje se njegovo iskustvo u europskoj politici, kao i dobri odnosi s europskim kolegama. Također, navodi se da bi za Europsku uniju bio dobar smjer izabrati Hrvata jer je Hrvatska posljednja ušla u prestižno društvo. Dakle to bi pokazalo kandidatima da EU nikoga ne isključuje.
Glavni favorit u ovoj hipotetskoj utrci je Iohannis. Miljenik je europskih čelnika, posebno konzervativnih. Uz to, miljenik je francuskih i njemačkih političkih lidera, u prvom redu Emmanuela Macrona i Olafa Scholza.
Prednost mu je i to što je Rumunjska, za razliku od Poljske, striktno poštovala pravila jedinstvenog tržišta EU-a i nije jednostrano nametnula ograničenja na ukrajinsko žito. Odluka Europske pučke stranke (EPP) da svoj izborni kongres održi u Bukureštu također svjedoči o Iohannisovom položaju. Minus mu je pak činjenica da se u posljednji tren odlučio kandidirati za šefa NATO-a iako je nizozemski premijer Mark Rutte dobio podršku dvije trećine zemalja članica u toj utrci.