Ovaj bivši, vrlo uspješni europski povjerenik za konkurenciju odmah se ozbiljno prihvatio posla i proveo niz strukturnih reformi (više nego dvije Berlusconijeve vlade u gotovo deset godina) kojima je Italiju poveo pravim putem ne brinući se što se tome protivi znatan dio javnosti (interesantno je da je njegova popularnost nešto iznad 50 posto, što je više od bilo kojeg političara, dok je popularnost njegove vlade nešto niža).

Zemlja je stabilizirana, počeo je oporavak, a na ruku su mu išle i odluke Europske središnje banke (koju također vodi Talijan Mario, ali Draghi) pa su prošli tjedan kamate na državne obveznice pale ispod pet posto (a dotad su stalno bile na rubu neodrživih sedam posto).

No rok trajanja njegove vlade ide kraju - novi se parlamentarni izbori moraju održati do travnja, a možda i koji mjesec ranije, pa su se polagano stale buditi uspavane stranke koje su do sada mirno trpjele Montijev reformski udar, svjesne da će se sva negativna reakcija prelijevati na njega. On je pak u više navrata rekao kako se ne namjerava baviti politikom nakon izbora, već se želi vratiti svojoj akademskoj karijeri.

Predstavnici talijanske industrije su pak rekli kako im se ta ideja uopće ne sviđa jer se boje da bi nova vlada mogla revidirati dio Montijevog reformskog paketa i tako obeshrabriti ulagače, ali javnost traži da se vlada vrati u ruke izbornim pobjednicima.

Budilica je zazvonila i u strankama su počela previranja jer treba se pripremiti za izbore i novu političku arhitekturu koju će oni donijeti.

Tko je tko?

Prva se pokrenula Demokratska stranka (PD), najveća stranka na lijevom dijelu političkog spektra kojoj ankete predviđaju izbornu pobjedu s oko 27 posto glasova. Ondje su naime odlučili potražiti svog kandidata za premijera, a na tom je mjestu sebe već vidio glavni tajnik Pier Luigi Bersani (61). No mlade demokratske snage nisu pretjerano sretne idejom da ovaj veteran (Italija ima u Europi prosječno najstarije političare) bude prvo lice stranke pa je prošli tjedan dobio konkurenta. Mateo Renzi (37), gradonačenik Firenze, kandidaturu je lansirao u Veroni dojmljivim skupom sa sloganom 'Sada' te izazvao napade stare garde koja smatra da je premlad, neiskusan, posebno kad je riječ o vanjskoj politici, te da je njegova politička platforma samo forma bez pravog sadržaja.

U drugoj stranici po snazi, Berlusconijevom Puku sloboda (PdL), i dalje vlada prividni mir koji zapravo prikriva duboke probleme. Naime, stranka bilježi stalni trend pada i sada je podržava nešto manje od 20 posto birača (pad s oko 25 posto) i ako se ništa bitno ne promijeni, ostat će u opoziciji. A muči ih i pitanje liderstva: Berlusconi se i dalje ne izjašnjava je li spreman izaći na izbore.

Stranačka mladež ga je pozvala prošli petak na svoj skup kako bi ondje konačno iznio svoju odluku, ali Il Cavaliere (kako ga često zovu) je još jednom lukavo izbjegao reći bilo što određeno. Bivši najbogatiji Talijan je očito odlučio provoditi taktiku 'čekaj i gledaj' - ako dođe do preokreta trenda pa se pojavi mogućnost izborne pobjede, tada će se uključiti, ako pak vidi da stranci prijeti izborni poraz, neće se izložiti tom riziku. To je i potvrdio u svom prvom intervjuu nakon silaska vlasti za tjednik Il Giornale, u vlasništvu njegove obitelji.

Rekao je da odluka o ulasku u izbornu borbu ovisi o tome kako će izgledati novi izborni zakon. No prigodu je iskoristio da napadne Montija i kaže da svakako treba ukinuti porez na kuće, a zatim se aktivno uključio i u zbivanja u PD-u stavši otvoreno na stranu Renzija (iako je veliko pitanje hoće li to mladom političaru biti na korist ili na štetu).

Treća politička snaga komičara Grilla

Trećom političkom snagom u zemlji je, neočekivano, postala stranka Pokret pet zvijezda (M5S) koju vodi komičar Beppe Grillo. Njegovi su predstavnici postali najveće iznenađenje nedavnih lokalnih izbora na kojima su osvojili značajan broj gradonačelničkih mjesta, posebno na sjeveru Italije, a sada im ankete predviđaju i do 15 posto glasova iako su se i u ovoj, atipičnoj stranci, pojavili skandali i unutarnja trvenja. Grillo svoj uspjeh može zahvaliti zasićenošću talijanske javnosti etabliranim strankama, a taj je trend i dalje snažan. Prema anketama dvije trećine Talijana ne znaju za koga glasati (njih 40 posto) i hoće li uopće izaći na izbore.

U velikim je problemima i secesionistička Sjeverna liga (LN), stranka koja se zalaže za odvajanje sjevera Italije od juga i formiranje nove države, Padanije. LN je imala velik utjecaj na sjeveru, a bila je i koalicijska partnerica Berlusconiju u prošloj vladi, no onda je otkriven niz financijskih skandala njezinog dugogodišnjeg i neupitnog lidera Umberta Bossija (trošio je stranački novac za vlastite potrebe) koji je osramoćen napustio čelni položaj. Upitno je pak koliko će novi čelnik Roberto Maroni moći očuvati popularnost stranke koju sada podržava oko pet posto birača (pad s oko deset posto).

Neke pak ankete ističu da bi relativno dobro mogli proći i demokršćani (UDC) Piera Ferdinanda Casinija koji je javnosti bacio udicu da bi za premijera mogao kandidirati jednog od ministara iz sadašnje Montijeve vlade, pa čak i samog Montija.

Izborni zakon zvani 'svinjac'

I dok se unutar stranaka čupaju za liderstvo, na nacionalnoj političkoj razini i dalje stoji otvoren velik problem. Naime, Italija je 2005. godine promijenila izborni zakon koji se pokazao izuzetno nekvalitetnim pa ga sami političari nazivaju 'svinjac' (porcellum). Njegov pak autor Roberto Calderoli, član Sjeverne lige, doslovno je rekao kako je 'taj zakon obično sranje'. Izborni je sustav u biti proporcionalan, ali s nizom izuzetaka koje dovode u pitanje raspodjelu zastupničkih mjesta u odnosu na broj dobivenih glasova. Dobar je primjer pitanje praga za ulazak u parlament koji nije jedinstven već se razlikuje za koaliciju, stranku u koaliciji i stranku koja sama izlazi na izbore.

Predsjednik republike Giorgio Napolitano u više je navrata tražio od stranaka u parlamentu da postignu dogovor i donesu novi zakon po kojem bi se izašlo na izbore iduće godine, ali stranke kalkuliraju što bi dobile, a što izgubile novim zakonom. I tako je situacija, kao što to često u Italiji biva, blokirana.

Jedno je pak sigurno: ove će jeseni polagano početi predkampanja, što znači da će na talijanskoj političkoj sceni opet biti izuzetno dinamično i sigurno zabavno. Takav će pak razvoj događaja samo učvrstiti Montijevu odluku da se povuče u mir akademskog života. Osim ako izborni rezultati budu takvi da se neće moći lako formirati nova vlada - u tom bi se slučaju opet svi složili da Monti, ili netko iz njegova sadašnjeg kabineta, nastavi posao.