Nakon što je mjesecima oko zdravstvenog odgoja vatra tinjala, sve se rasplamsalo kad se Crkva, u predblagdansko vrijeme, otvoreno uključila u priču akcijom podjele famoznih letaka. Premijer Milanović odgovorio je kako je to 'ružno', a podržao ga je ministar Jovanović. Potom im je kardinal Bozanić na Božić očitao lekciju. U svemu tome svoj je prostor našla i udruga Glas roditelja za djecu – GROZD, najavljujući i mjere građanskog neposluha. Dan nakon Božića kardinal je i objasnio zašto se Crkva toliko trudi oko 'odgoja koji se nalaže u javnim školama'. Škole, tumači, nisu državne i 'u njima se vlast ne može predstaviti kao gospodar', nego je 'vlast u službi tih škola'

'Kardinalovo stajalište o tome da škole nisu državne, nego javne nategnuto je. Škole jesu državne jer ih financiraju državne institucije, odnosno institucije lokalne samouprave i državni proračun. One jesu javne, ali istodobno su i 'državne' jer država i stranka na vlasti upravljaju novcem i daju novac za njihovo funkcioniranje', pojašnjava Ivica Maštruko, bivši hrvatski veleposlanik prvi Svetoj Stolici.

Ako Crkva želi provoditi svoj dio programa, nastavlja Maštruko, ima za to mogućnosti istupa i primjene programa u školama koje su javne, ali se financiraju kroz organizacije crkve, kao što su različite katoličke, odnosno vjerske škole i gimnazije.

'U njima može provoditi svoje ideološke nazore i stajališta, koja su sasvim evidentna. Zahtjev da u jednoj laičkoj državi Crkva u opće i načelne programe uvodi ideološke i isključivo religijske sadržaje – neprihvatljiv je', upozorava Maštruko.

Dodatni komentar kardinalove teze o 'javnim, a ne državnim školama' daje i televizijski urednik Đivo Đurović u jednoj objavi na Facebooku, riječima kako bi 'najjednostavniji kontraargument mogao biti da škole jesu državne jer ih država – plaća'.

'Preuzvišenom kardinalu treba objasniti da javnim školama upravlja država, a državom upravljaju ljudi koje je većina građana izabrala da to rade do idućih izbora. Dovodeći to u pitanje, Bozanić dovodi u pitanje politički temelj ovog društva, da ne kažem ustavnopravni poredak, a to je, po mom mišljenju, neodgovorno i potpuno neprihvatljivo', napisao je Đurović.

Pojašnjava i kako 'javne škole pripadaju građanima, odnosno javnosti koja se sastoji od mnoštva ljudi koji o raznim stvarima različito misle', no i navodi kako građani na izborima 'biraju one koji u njihovo ime upravljaju državom'. 'I onda oni koji su dobili većinu upravljaju na četiri godine javnim stvarima u ime svih, glasali mi na izbori za ili protiv njih. To se zove demokracija', tumači Đurović.

I doista, u demokratskom društvu svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, odnosno argumente, no odluku donose oni koji su izabrani, pa se postavlja pitanje gdje je u konkretnom slučaju provedbe zdravstvenog odgoja, a posebice spornog dijela o spolnosti, točka u kojoj daljnje rasprave – prestaju?

'Argumentacija je iznesena s obje suprotstavljene strane i nema se tu zapravo ništa dodati, osim što može eskalirati u nekakvim izjavama kojima bi se digle tenzije. Čini se da su odgovori stručnjaka, a mislim da ih ima 14 koji su sudjelovali u izradi kurikuluma, argumentirani i potvrđeni. Dok su oni takvi, argumentacija koju iznosi udruga GROZD, a da se razumijemo, ta je udruga samo transmisija teoloških stavova vrha i hijerarhije Katoličke crkve, zapravo je ispod razine argumentacije autora kurikuluma', ocjenjuje Ivica Maštruko.

Po njemu, 'diskusija je završena' jer Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Vlada, ukoliko namjerava provesti svoj program ili kurikulum, 'uvijek može dobiti potvrdu većine u parlamentu'. 'Što se tiče sporne četiri rečenice o kojima nastavnici mogu ili ne moraju govoriti, odnosno mogu ih izbjeći ili ne moraju, to je toliko nebitno i sve zajedno – bura u čaši vode', konstatira Maštruko.

Zanimljivo je viđenje cijele priče prije nekoliko dana u 21. stoljeću dala katolička teologinja Anna Maria Grünfelder navodeći kako je 'argumentacija 'neotuđivim pravom' roditelja da budu prvi odgajatelji svoje djece potpuno promašena'. Upravo su takvu argumentaciju koristili udruga GROZD i biskupi, podsjeća ona.

'Roditelji jesu i ostaju prvi odgajatelji, ali i država je zainteresirana za odgoj. Mora biti zainteresirana za to da se odgoje mladi koji 'znaju' sebe, i to na temelju provjerenog, utemeljenog i pouzdanog znanja. I državi treba biti važno znaju li mladi sve o svojoj tjelesnosti, ako ne zbog nečega drugoga, onda zato što mora biti zainteresirana da spriječi mladenačke trudnoće, zarazne bolesti, neznalačke spolne odnose... Djeca nisu vlasništvo roditelja i nisu isključivo roditeljska briga, nego na njih treba gledati kao na buduće državljane. Država ne brani Crkvi da se zauzme za mlade i njihovo prosvjećivanje. Uostalom, i Crkva ima obavezu i odgovornost da mladima ne prenosi znanje koje se – zbog svojih drevnih i znanstveno neodrživih izvora – neminovno kosi sa stanjem suvremene stvarnosti', zaključuje Anna Maria Grünfelder.