Najavljena eutanazija Imunološkog zavoda posljednje je poglavlje milijunske korupcije i uništavanja neprocjenjive hrvatske zdravstvene institucije te nebrige svih vlada tijekom dva desetljeća hrvatske neovisnosti, otkrivaju tportalovi sugovornici. Tko je sve na tome zaradio, DORH do sada nije uspijevao otkriti.
Ispada da se jedna neprocjenjiva zdravstvena, znanstvena i gospodarska institucija prepušta propasti isključivo zato što se tijekom cijelog postojanja Republike Hrvatske u modernizaciju proizvodnih pogona nije uložilo pukih nekoliko desetaka milijuna eura. Imunološki zavod osnovan je još 1893., te je tijekom cijelog stoljeća postojanja izrastao u instituciju koja je prije hrvatske neovisnosti proizvodila krvne preparate i cjepiva za područje cijele Jugoslavije, objasnila je za tportal HND-ova novinarska godine Nataša Škaričić.
‘90-ih, čim je počela privatizacija, Zavod je postao žrtva divlje koruptivne privatizacije kao i svi drugi gospodarski subjekti u Hrvatskoj. Postoje ozbiljne indicije da su svi upravljači Zavoda iskorištavali ovu instituciju za svoje privatne interese’, nastavila je Škaričić o situaciji koju je nazvala civilizacijskim dnom.
O tome je u nekoliko navrata javno progovarao dr. Srećko Sladoljev iz Imunološkog zavoda. On je prije dvije godine, primjerice, prozvao bivšeg direktora Zavoda Darka Dvornika nakon što si je isplatio 100.000 kuna kao nagradu za to što je Zavod u 2011. godini poslovao s pola milijuna kuna dobiti, što je Sladoljev prokazao kao rezultat financijskog krivotvorenja poslovanja koje je zapravo ostvarilo nekoliko milijuna kuna gubitka. Sladoljev je upozorio da je 15 godina ranije zbog iste stvari s istog položaja bio smijenjen i akademik Vlatko Silobrčić. Sladoljev je tada izjavio i to da internu kontrolu Imunološkog zavoda više od deset godina vodi ista osoba, iako su u njenom mandatu zbog štetnih radnji smijenjena čak četiri direktora. Osim toga ukazivao je na to da je državna revizija nalazila i takve stvari da se u poslovnim knjigama nisu evidentirale obaveze prema inozemnim dobavljačima u iznosu od 94 milijuna kuna i još štošta drugo.
‘Zavod je morao zbog šteta završiti u stečaju još 2004. g. tadašnja uprava (SDP) čak je napravila studiju pretvorbe tvornice u nekakav institut koji bi se samo znanstveno bavio cjepivima i ostalim stvarima. Da bi se zavod spasio od stečaja, država nam je povjerila unosan posao distribucije cjepiva za gripu pri čemu je HZZO dozu, koju je mogao kupiti za 27 kn, nama plaćao 42 kune. Razlika je trebala ostati da isfinanciramo nove pogone i sl. Međutim, razlika je pokupljena putem provizija preko neke posredničke privatne tvrtke koja je, eto, posredovala u poslovanju dviju državnih tvrtki! Za privatnika formalno nije znao Nadzorni odbor, sve su dogovarali u kafiću’, svjedoči Sladoljev.
Sukobi su konačno kulminirali 2009. kada je Srećko Sladoljev, kao član Nadzornog odbora, dakle ovlašten nadzirati zakonitost upravljanja Zavodom, u intervjuu javno pozvao Vladu i DORH da raščisti stanje u Zavodu, i to tako da od njega osobno preuzmu dokumentaciju o tome što se tamo događalo zadnjih 20 godina. Za takav javni istup Sladoljev je od tadašnje direktorice Tatjane Sindik Milošević bio nagrađen otkazom. Bila je riječ o dobu mandata ministra zdravstva Darka Milinovića koji, kao ni nitko prije ni poslije, nije sanirao Zavod. Kao što ni DORH nije našao da su Sladoljevljeve prijave utemeljene.
Naravno da je Sladoljevljev otkaz na kraju proglašen na sudu protuzakonitim i da je vraćen na posao. Međutim, kako nije prestao ‘zviždati’, do danas mu je pet uprava, kaže, podijelilo čak devet odluka koje prethode izvanrednom otkazu, bez obzira što je bio, osim predsjednik Nadzornog odbora, još i predsjednik radničkog savjeta, predsjednik skupštine Imunološkog zavoda d. d., predsjednika predsjednika radničkog vijeća i sindikalni povjerenik. Jedna od opomena pred otkaz uručena mu je, primjerice, zato što je za vrijeme dok je bio suspendiran objavio znanstveni rad.
‘ Sve prvenstveno kako bi ga se spriječilo da govori o korupciji u Imunološkom zavodu, a naknadno i zbog toga što je problematizirao politiku programa cijepljenja u Hrvatskoj, što su dvije prilično odvojene teme’, dodala je Škaričić i konstatirala da je iscrpljivanje svih materijalnih, znanstvenih i kadrovskih resursa počelo još 1994., a da je urušavanje nastupilo 1997. kada je Zavod zbog neulaganja u proizvodne pogone izgubio status suradne ustanove Svjetske zdravstvene organizacije.
‘Kraj ove priče počinje dolaskom HNS-ovog Davorina Gajnika na čelo Zavoda te gubitkom dozvole za proizvodnju lijekova, seruma i cjepiva od Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode. Također zbog neulaganja u proizvodnju i nezadovoljavanja proizvodnih standarda EU. Ova Vlada je zabila posljednji čavao u lijes Zavoda. Nisu se strateški odredili prema Imunološkom, izgubili su dozvolu za proizvodnju krvnih pripravaka. Trebalo je još samo proglasiti stečaj i otpustiti radnike. Ovdje se radi o odgovornosti samog Gajnika, ali i o odgovornosti ministra zdravlja i Vlade RH jer je Imunološki zavod bitna zdravstvena institucija u vlasništvu HZZO-a, HZMO-a i Vlade RH’, kaže Škaričić.
Jučer je, inače, bilo zanimljivo pročitati tvrdnje Ministarstva zdravlja da ono s poslovnim opstankom Zavoda nema ništa, što je čudno prvenstveno zato što je jedan od suvlasnika Zavoda i HZZO, i to sa 44,5 posto dionica, koji od njega za 26 milijuna kuna godišnje kupuje krvnu plazmu. Također, Škaričić doznaje da su se radnici Imunološkog zavoda pismom obratili premijeru Zoranu Milanoviću, ali im on navodno uopće nije odgovorio. Njih 200 dobiva otkaz 1. veljače, a iako je Gajnik kao direktor naglo uložio žalbu na pokretanje stečaja koji je prethodno sam zatražio, tportal doznaje i to da je stečajna upraviteljica Branka Malbašić radnike obavijestila da stečaj teče bez obzira na zahtjev za obustavu, jer će ‘taj zahtjev doći na red za razmatranje tek kroz par mjeseci’.
‘Šteta je strašna. Imunološki zavod je onaj tip institucije koja spaja profitabilnu tehnologiju i znanost’, kaže Škaričić.
Da se takvo što nije smjelo dogoditi smatra i Ana Stavljenić Rukavina, ministrica zdravstva iz vlade premijera Račana, a danas profesorica emeritus na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
‘Imunološki zavod je jedna od ključnih institucija za hrvatsko zdravstvo i to bi se trebalo sačuvati pod svaku cijenu. Nije stvar samo novca koji će se trošiti na kupovanje stranih proizvoda, nego nije svejedno ni odakle se dobivaju albumin, krvni preparati, pa i krv. Bitno je imati preparate koji su pripremani u Hrvatskoj, od materijala koji je ekvivalentan našoj populacijskoj strukturi. To je pitanje kvalitete, sigurnosti, na kraju krajeva statusa zemlje unutar EU i svijeta. Konačno, mi smo imali priliku ta cjepiva distribuirati preko Svjetske zdravstvene organizacije. Pravila dobre stručne prakse se mijenjaju, sve su stroža i u to se treba ulagati. I ja bih rekla da je došlo do ovoga zbog permanentnog zapostavljanja Zavoda’, kazala je Stavljenić Rukavina.
Na konstataciju da je riječ o grijehu cijelog niza prethodnih administracija tijekom desetljeća odgovorila je: ‘Apsolutno.’
Na najavljeno traženje ministara Branka Grčića i Ivana Vrdoljaka za strateškim partnerom za rješavanje krize, očito s privatnim kapitalom, te na konstataciju da bi država trebala biti prva pozvana rješavati takvo pitanje nacionalnog suvereniteta nad zdravstvom, izjavila je da ne vidi kako se iz budžeta ne bi moglo spašavati Imunološki zavod ako se već mogu spašavati, primjerice, privatne banke.
