Nakon prvog kratkog perioda na vlasti od 2006. do 2007., skraćenog zbog skandala i kronične upalne bolesti crijeva, ulceroznog kolitisa, Abe se na vlast vratio potkraj 2012. i od tada je nije ispuštao iz ruku do ljeta 2020. godine, kada se opet povukao zbog zdravstvenih problema. Abe je premijer s najdužim stažem na toj dužnosti u japanskoj povijesti.

Naslijedio ga je bliski suradnik Yoshihide Suga, a i aktualni premijer Fumio Kishida također je dobio njegov blagoslov za dolazak na vlast te je na predstojećim izborima za Gornji dom japanskog parlamenta trebao izaći iz Abeove sjene.

Abe je konzervativac kojeg se naširoko opisuje kao desničarskog japanskog nacionalista. Zauzimao se za Japan oslobođen kompleksa prošlosti i odbio nositi teret kajanja za zlodjela koja je japanska vojska počinila u Kini i na Korejskom poluotoku u prvoj polovici 20. stoljeća. Godine 2013. posjetio je kontroverzno šintoističko svetište Yasukuni i izazvao bijes u Kini i Južnoj Koreji. Hram Yasukuni štuju japanski nacionalisti te je u Aziji simbol japanske militarističke prošlosti. U tom hramu u Tokiju odaje se počast dušama oko 2,5 milijuna vojnika palih za Japan u ratovima. Ali Kinezi i Južnokorejci ne prihvaćaju to objašnjenje nakon što su se tijekom 1970-ih među umrlima pojavila i imena četrnaest osuđenih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Abe poslije nije dolazio u kontroverzno svetište.

U inozemstvu je poznat po svojoj ekonomskoj politici nazvanoj abenomika, koju je pokrenuo potkraj 2012. Njezina glavna tri stupa su fiskalna konsolidacija, agresivnije monetarno popuštanje Japanske središnje banke i strukturne reforme za poticanje konkurentnosti i gospodarskog rasta. Zbog izostanka ambicioznih reformi program je postigao tek djelomične uspjehe.

Rođen je u Tokiju u uglednoj političkoj obitelji sa značajnim ekonomskim utjecajem u predratnom Japanu, ali i u periodu tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Otac mu je bio ministar vanjskih poslova, a djed japanski premijer.

Studirao je javnu upravu i diplomirao političke znanosti na Sveučilištu Seikei 1977. Kasnije se preselio u Sjedinjene Američke Države te je tri semestra studirao javnu politiku u Školi za politiku, planiranje i razvoj Sveučilišta Južne Kalifornije. Prvi posao bio mu je onaj u tvrtki Kobe Steel.

Obnašao je brojne državne i stranačke dužnosti, uključujući one izvršnog pomoćnika ministra vanjskih poslova, osobnog tajnika glavnog tajnika Liberalno-demokratske stranke (LDP) i osobnog tajnika predsjednika Glavnog vijeća LDP-a.

Najveća ambicija bila je revizija japanskog pacifičkog ustava iz 1947., koji su im napisali Amerikanci nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, a u kojem se Japanu zabranjuje formiranje vojske te se u njemu odriču rata. Ustav koči Japan u izgradnji statusa regionalne sile. Iako je osvjedočeno vješt političar, ipak nije uspio skupiti dovoljnu potporu da bi se raspisao referendum o promjeni ustava.

Abe je izgradio ugled dijelom zahvaljujući čvrstom odnosu prema Sjevernoj Koreji. Kad je riječ o savezništvu sa Sjedinjenim Američkim Državama, znao se prilagoditi svakoj promjeni stanara Bijele kuće. Posebno blizak odnos stvorio je s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, s kojim je dijelio strast prema golfu. Pazio je da ne stane na žulj ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, u nadi da će riješiti spor oko Kurilskih otoka, koje je Sovjetski Savez pripojio na kraju Drugog svjetskog rata i koji do sada nisu vraćeni Japanu. Aktualni japanski premijer Kishida ima znatno tvrđi stav prema Rusiji i Putinu. Pokušao se istaknuti i na međunarodnoj pozornici, preuzevši primjerice ulogu posrednika između Irana i SAD-a te žarko zagovarajući slobodnu trgovinu.

Godine 1987. vjenčao se s Akie Matsuzaki, pripadnicom visokog društva i bivšom radijskom DJ-icom. Matsuzaki je kći bivšeg predsjednika Morinage, jedne od najvećih japanskih slastičarskih tvrtki. Akie Abe je poznata u Japanu kao 'domaća oporba' zbog stavova koji su često bili u suprotnosti sa stavovima njezina supruga.