Biografije hrvatskih premijera čine zoran presjek hrvatske povijesti. Do 2000. godine i uvođenja parlamentarnog sustava, premijere je svojom voljom imenovao i smjenjivao predsjednik Republike Franjo Tuđman. Oni nisu imali stvarnu moć u svojim rukama sve do uvođenja parlamentarnog sustava koji je prvi okusio SDP-ov premijer Ivica Račan. Od tada pa sve do danas, Hrvatsku vode premijeri koji se svake četiri godine biraju na parlamentarnim izborima. Osam premijera dao je HDZ, a dvojicu SDP.

STJEPAN MESIĆ (rođen 24. prosinca 1934.)

Hrvatska još službeno nije izašla iz Jugoslavije, kada je u svibnju 1990. Stjepan Mesić, kao jedan od najmarkantnijih likova pokreta za neovisnost, postao prvi hrvatski premijer. U travnju 1990., održani su prvi višestranački i slobodni izbori na kojima je pobijedio HDZ. Predsjednik stranke Franjo Tuđman imenovao je tadašnjeg HDZ-ovog tajnika Mesića prvim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Dužnost je preuzeo dva tjedna nakon sukoba na stadionu u Maksimiru tijekom utakmice Crvene zvezde i Dinama. Bio je premijer od 30. svibnja do nekoliko dana nakon početka 'Balvan revolucije' 24. kolovoza 1990. godine. Mesić je dvije godine bio i predsjednik Sabora, ali će najviše ostati zapamćen kao predsjednik Republike u dva uzastopna mandata od 2000. do 2010. godine.

JOSIP MANOLIĆ (rođen 22. ožujka 1920.)

Kada je Mesić odstupio da bi u terminalnoj fazi Jugoslavije postao posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, od 24. kolovoza 1990. naslijedio ga je Josip Manolić – vjerojatno najiskusniji živući političar u Hrvatskoj. U tu je rabotu ušao vrlo mlad, 1937., kada je postao omladinski i sindikalni rukovoditelj. Posljedice Drugog svjetskog rata, u kojemu je bio sekretar SKOJ-a, a kasnije i zapovjednik u komunističkoj tajnoj policiji, pratile su ga donedavno. Protiv njega se još 2011. vodila kriminalistička obrada zbog komunističkih zločina u šumi Lug, no službena istraga nije bila pokrenuta.

Jedan je od osnivača HDZ-a, a u vrijeme njegova mandata dogodili su se stravičan pokolj u Borovom selu, zatim prvi referendum na kojemu su se građani opredijelili za samostalnost (19. svibnja 1991.), a Sabor je 25. lipnja proglasio neovisnost. Kasnije je koordinirao tajne službe, a bio je i predsjednik Županijskog doma Sabora. Iz HDZ-a je izašao sa Stjepanom Mesićem i osnovao stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata koja nije zabilježila značajne rezultate. Danas je u mirovini i ne bavi se politikom.

FRANJO GREGURIĆ (12. listopada 1939.)

Oko mjesec dana prije početka bitke za Vukovar, premijer je 17. srpnja 1991. postao iskusni direktor iz kasne faze jugo-socijalizma, Franjo Gregurić. Kad je preuzeo dužnost, Hrvatska je bila u najtežoj ratnoj situaciji; dogodila se okupacija Vukovara i agresija na Dubrovnik. Rat se rasplamsao po cijeloj Hrvatskoj. Država još nije bila međunarodno priznata, a nakon nekoliko neuspjeha još neiskusne i slabo naoružane vojske, u Vladu su ušli i članovi drugih stranaka zastupljenih u Saboru. Zato je Gregurićeva vlada danas poznata i kao 'Vlada nacionalnog jedinstva'. Za vrijeme Gregurićeva mandata, Hrvatska se konačno osamostalila i dobila međunarodno priznanje. Odstupio je u kolovozu 1992. godine.

Prije političke karijere istaknuo se kao direktor INA-e. U tu fotelju sjeo je nakon ubojstva tadašnjeg direktora Stjepana Đurekovića (ime koje je danas aktualno zbog Josipa Perkovića čije izručenje Njemačka traži upravo zbog tog ubojstva). Gregurić je bio na rukovodećim mjestima velikog jugoslavenskog uvozno-izvoznog poduzeća Astra u Moskvi, a danas je predsjednik nadzornog odbora Instituta IGH i član nadzornog odbora tvrtke Genera d. d. Kalinovica.

HRVOJE ŠARINIĆ (17. veljače 1935.)

Kada je UN već nametnuo sankcije Srbiji i Crnoj Gori, u Vladu je došao Hrvoje Šarinić. Arhitekt i građevinarac s iskustvom 25 godina života u Francuskoj. Gradio je nuklearne elektrane u Francuskoj i Južnoafričkoj Republici, a pokušao je i u Hrvatskoj. U domaću politiku stupio je 1989., a bio je premijer od 12. kolovoza 1992. do 3. travnja 1993. Smatra ga se jednim od osnivača HDZ-a i bliskim suradnikom Franje Tuđmana.

Bio je i šef hrvatskog tima za pregovore s pobunjenim Srbima te se navodno desetak puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem (uključujući i građanima tajni sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu).

Njegov mandat obilježili su skandali poput prodaje Dalmacijacementa kada je u javnosti bio optuživan za uzimanje provizije. Austrijske vlasti kasnije su vodile istragu protiv njega pod sumnjom da se (zajedno s Tuđmanom i tada budućim premijerom Zlatkom Matešom) okoristio novcem iz dijaspore koji se na računima austrijskih banaka prikupljao za nabavu oružja. Na teret mu se nakon mandata stavlja i gradnja Istarskog ipsilona koju je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygues, navodno na štetu hrvatskog proračuna. Nakon smrti Tuđmana i 'trećesiječanjskih izbora' 2000. godine zajedno s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt izlazi iz HDZ-a i osniva Demokratski centar. Na sastanak svih premijera u Banske dvore neće doći zbog bolesti.

NIKICA VALENTIĆ (24. studenoga 1950.)

Po Tuđmanovoj želji, naslijedio je Šarinića 3. travnja 1993., a bio je predsjednik Vlade do 7. studenoga 1995. Za Valentićeva mandata dogodile su se pobjedničke vojne akcije Bljesak i Oluja. Hrvatska je u njegovo vrijeme zaustavila inflaciju, stabilizirala tečaj domaće valute te potom 1994. uvela kunu. Početkom 90-ih, bio je generalni direktor INA-e, a danas ga neki mediji nazivaju 'najuspješnijim' hrvatskim premijerom. Trenutačno se bavi građevinom kao vlasnik tvrtke Niva inženjering.

ZLATKO MATEŠA (17. lipnja 1949.)

Prvi mirnodopski premijer koji je do Ive Sanadera imao status najdugovječnijeg predsjednika Vlade. Vodio ju je od 7. studenog 1995. do 27. siječnja 2000. godine. Bilo je to razdoblje 'kasnog tuđmanizma', kada je zemlja bila na pragu međunarodne izolacije. U mladosti, Mateša se bavio vaterpolom. Prije premijerskog mandata bio je i zastupnik u Saboru te ministar gospodarstva u Valentićevoj vladi. Nakon kraha HDZ-a na prijelazu stoljeća povukao se na udobniji položaj spojivši političke i sportske veze te je od 2002. predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Doktorirao je na sportskom sveučilištu u Pekingu 2009., a na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta nastavio je karijeru kao prodekan i predavač Strateškog menadžmenta.

IVICA RAČAN (24. veljače 1944. – 29. travnja 2007.)

Nakon 10 godina polupredsjedničkog političkog sustava u kojem je predsjednik imao ključnu ulogu, koalicijska vlast je srušivši posttuđmanovski HDZ promijenila Ustav i pretvorila Hrvatsku u parlamentarnu republiku u kojoj najveću izvršnu moć ima premijer. Ivica Račan je kao prvi premijer u takvom režimu bio ujedno i prvi koji nije dolazio iz redova HDZ-a, nego iz dotad oporbenog SDP-a. Osvojio je vlast na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. u koaliciji s HSLS-om, HNS-om, HSS-om, IDS-om i LS-om. Problemi unutar koalicije te izlazak IDS-a i HSLS-a iz Vlade nagnali su ga da podnese ostavku 5. srpnja 2002. Drugi saziv Račanove vlade trajao je nešto više od godine dana od 30. srpnja 2002. do 23. prosinca 2003. godine.

U njegovom je mandatu podnesen zahtjev za članstvom u Europskoj uniji te započela gradnja Autoceste Zagreb - Split. Na polju političke kulture Hrvatska je napravila civilizacijski iskorak odmaknuvši se od autoritarnog modela s elementima kulta ličnosti. Račan je i nakon pobjede HDZ-a na sljedećim izborima ostao predsjednik SDP-a sve do nekoliko dana prije smrti 2007. Umro je od karcinoma.

IVO SANADER (8. lipnja 1953.)

Od 'dragog i poliglotskog vođe' kojega su mnogi uzdizali u nebesa, preko noći je postao sinonim za korupciju. Došao je u Hrvatsku početkom devedesetih iz Austrije. Početkom 1993., postao je zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića te je na tom mjestu pregovarao oko kredita s austrijskim Hypom za kupnju zgrada hrvatskih veleposlanstava. Zbog provizije od 3,6 milijuna kuna koju je, prema optužnici, uzeo od Hypa, danas je prvi optuženik za ratno profiterstvo. U objedinjenom postupku za Hypo i aferu INA - MOL, Sanader je nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora, a sudi mu se i za aferu Fimi Media koja datira iz razdoblja kada je bio premijer. Ukupno je protiv njega podignuto pet optužnica

Do smrti Franje Tuđmana i izbora za predsjednika HDZ-a 2000., Ivo Sanader nije bio medijski eksponiran, ali je ipak pobijedio na unutarstranačkim izborima uz pomoć Branimira Glavaša. Sumnje da su ti izbori bili namješteni, nikada nisu potvrđene. Bio je premijer od 23. prosinca 2003. do 6. srpnja 2009., kada je sazvao izvanrednu konferenciju za novinare i iznenadio javnost najavom svoga neobjašnjenog odlaska. Osvojio je dva mandata zaredom, i to drugi put u siječnju 2008. u koaliciji s HSLS-om i HSS-om.

Premda se danas govori samo o njegovim aferama, pamti ga se po otvaranju pregovora s Europskom unijom, ulasku u NATO i Vijeće sigurnosti UN-a. Premda je 2001. na splitskoj rivi davao podršku hrvatskim generalima i jamčio da ih neće izručiti, upravo je u njegovo vrijeme izručen Ante Gotovina Haagu. Sanader je učinio i prvi veliki korak u pomirenju Hrvata i Srba kada se kao premijer desne opcije pojavio na proslavi pravoslavnog Božića. Gospodarska slika u njegovo vrijeme bila je pozitivna sve do ulaska u recesiju 2008., otkad Hrvatska bilježi uzastopni pad BDP-a sve do danas. Recesiju dugo nije želio čak ni priznati.

JADRANKA KOSOR (1. srpnja 1953.)
 
Dok nije Sanaderovom voljom i aklamacijom HDZ-ovog sabora neočekivano postala nova šefica stranke i premijerka, bila je ministrica branitelja obitelji i međugeneracijske solidarnosti i uvijek jaka potpora Sanaderu. Često je ponavljala rečenicu - 'Kud Ivo, tud i ja' – zbog koje ju javnost, nakon korupcijskih afera, i dalje teško odvajala od Sanadera. Vladu je preuzela 6. srpnja 2009. i vodila ju do izbora 23. prosinca 2011. Vodila je HDZ u najgorem trenutku kada su, osim Sanadera, i drugi članovi stranke i Vlade završili na sudovima zbog korupcije, a na kraju je podignuta optužnica i protiv same stranke u aferi Fimi Media (izvlačenje novca iz javnih tvrtki za crni fond HDZ-a). 

Njezin mandat ostat će zapamćen po rješavanju graničnog spora sa Slovenijom koji je blokirao pregovore Hrvatske i Europske unije. Okončani su dugogodišnji pregovori, a ona je potpisnica Ugovora o pristupanju Hrvatske u EU. Građani je pamte i kao prvu ženu na čelu države u zemljama bivše Jugoslavije te po uvođenju 'kriznog poreza' koji je preimenovan u harač. Donijela je Zakon o fiskalnoj odgovornosti kojim je buduću Vladu natjerala da štedi i svake godine smanjuje deficit za jedan posto. Izgubila je na unutarstranačkim izborima od Tomislava Karamarka, izbačena je iz stranke te je danas neovisna zastupnica u klubu sa Željkom i Nevenkom Kerum.

ZORAN MILANOVIĆ (30. listopada 1966.)

Nosi se s nešto drukčijim izazovima u odnosu na svoje prethodnike. Osvojio je vlast 2011. vodeći Kukuriku koaliciju u kojoj su i danas SDP, HNS, IDS i HSU. Njegov mandat do sada je obilježen službenim ulaskom u Europsku uniju i radom na saniranju nagomilanih problema u državnoj blagajni. Njegova Vlada, odnosno ministar financija Slavko Linić, trenutačno ubire prve rezultate fiskalizacije, najavljene su privatizacije Croatia osiguranja i HPB-a te koncesije na autoceste. Radi se na nužnom rezanju javnog duga, no zamjera im se da ne nude održive projekte koji će otvoriti radna mjesta nužna za smanjenje kritične nezaposlenosti od oko 19 posto. Od najavljivanih velikih investicija, nakon godinu i pol dana mandata, još uvijek nema ništa. Od početka ga prate problemi s kadroviranjem te je do sada promijenio već četiri ministra. Suzdržat ćemo se od ocjene mandata dok smo tek na sredini puta. 

Milanović je bivše premijere pozvao u Banske dvore na neformalni sastanak nakon inicijative Mesića i Kosor. Nisu unaprijed zacrtane teme razgovora niti se očekuje da će takvo okupljanje postati tradicija. Više se čini da se odazvao inicijativi i pozvao bivše premijere u Banske dvore kako bi im izrazio poštovanje nego što od njih očekuje bilo kakav savjet.