Rohindža je naziv za etničku skupinu koja živi u mjanmarskoj državi Rakine, većinom u gradovima Maungdavu, Buthidaungu i Rathedaungu.

Porijeklo Rohindža je predmet kontroverzi jer oni sami vjeruju da su potomci autohtonog stanovništva koje se preobratilo na islam prije nekoliko stoljeća. Međutim mjanmarska vlada to nikada nije htjela prihvatiti te ih nije priznala kao posebnu etničku grupu i za njih koristi izraz 'bengalski muslimani'.

Njihov jezik pripada istočnoj podskupini indijskih jezika, a oni sami koriste arapsko pismo, iako u posljednje vrijeme postoje pokušaji uvođenja latinice. Vrlo su pobožni, pa je kod njih uobičajeno to da muškarci nose brade, a žene hidžab.

Siromašni i marginalizirani

Rohindže su vrlo siromašna i marginalizirana zajednica u Mjanmaru koja nema pravo na državljanstvo ni pravo glasa, dok od države moraju tražiti dozvolu za brak, a obitelji ne smiju imati više od dvoje djece. Rohindže se od većinskih budista, osim po sufijskoj varijaciji islama, razlikuju rasnom pripadnošću te su tamnije kože od ostatka stanovništva.  

U pokrajini Rakine njih milijun čini trećinu stanovništva, a njihovo postojanje u Mjanmaru objašnjava se dolaskom tisuća muslimana u tadašnje Arakansko kraljevstvo u 15. stoljeću, no neki su se doselili u 19. i ranom 20. stoljeću, dok je Rakine još uvijek bio pod kolonijalnom vlašću Britanske Indije.

Od nezavisnosti Burme iz 1948., koja je 1989. promijenila ime u Mjanmar, sve vlade su sustavno negirale postojanje Rohindža, ne uvrstivši ih u 135 do sada priznatih etničkih grupa u ovoj zemlji. Stoga Rohindže zapravo nemaju priznatu svoju povijest, porijeklo niti uopće postoje kao građani Mjanmara od prvog dana njegove nezavisnosti.

Problemi s kojima se ovih dana suočavaju Rohindže nastaje 1982. godine, kada vlasti tadašnje Burme donose Građanski zakon, odnosno zakon o državljanstvu prema kojem taj narod nije službeno priznat, a u njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja te oni u praksi ne mogu dobiti državljanstvo Mjanmara.

Da bi prijavili rođenje ili smrt člana obitelji, Rohindže plaćaju posebne takse koje su visoke pa mnogi odlaze u susjedni Bangladeš, u kojem također nisu dobrodošli.

Za svoje posjede u Mjanmaru također plaćaju visoke poreze pa vrlo brzo postaju bezemljaši. Već desetljećima mjanmarski vojni režim zabranjuje im odabir mjesta življenja te moraju pribavljati posebna odobrenja za putovanja.

Poziv na iseljenje

Rohindžama je uskraćeno i pravo na obrazovanje pa je velik broj stanovništva nepismen, a oni primorani na prinudni rad.

Većina budista na Rohindže gleda kao na ilegalce koji im žele oteti zemlju, a sam donedavni mjanmarski predsjednik Thein Sein je pozvao 'ilegalne Rohindže da isele u treće zemlje'.

Tužna je činjenica da zločine protiv Rohindža nije osudila ni mjanmarska disidentkinja, višegodišnja zatočenica tamošnjeg režima i dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi, koja je danas na funkciji prve državne savjetnice pri mjanmarskom ministarstvu vanjskih poslova. Njezinu šutnju su kritizirali i nobelovci Dalaj-lama i južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, kao i brojni svjetski mediji.

Istrebljenje Rohindža, pojačano krajem prošlog stoljeća zbog navodnog silovanja jedne budistice, doseglo je vrhunac ovog lipnja, kada je mjanmarska vlast proglasila izvanredno stanje i poslala tisuće vojnika kako bi navodno zaštitili Rohindže i iskorijenili radikalne muslimane iz skupine tzv. Vojske spasa Rohindža Arakana (ARSA) koji podržavaju ISIL i ostale islamističke terorističke organizacije.  

Tek prije nekoliko mjeseci krenule su osude mjanmarskog režima, ali i prebacivanje odgovornosti za Rohindže. Susjedi pritom ne pokazuju mnogo razumijevanja te ih bangladeške vlasti redovno vraćaju u Mjanmar.

Uvjeti u kojima žive po provizornim izbjegličkim logorima opisuju se kao strašni, a Human Rights Watch tvrdi da se prema njima okrutno ponašaju, ograničavajući im humanitarnu pomoć ne bi li ih odvratili od bijega iz Mjanmara.