O tome kako se kalila Trostruka kruna, najveći uspjeh hrvatskog daljinskog plivanja, za tportal govorila je mlada splitska plivačica Dina Levačić kojoj je uspjelo prošlog tjedna zaokružiti izniman sportski rezultat - tri plivačka maratona koji ukupno iznose 90 kilometara
'Ako ništa, prošli tjedan pamtit ću po najvećem broju riječi koje sam ikad izgovorila', rekla je kroz šalu Dina Levačić, dvadesetjednogodišnja Splićanka o kojoj nacija donedavno teško da je znala i da postoji, a onda je prošle nedjelje ostala zatečena viješću pristiglom s francuske obale: prva Hrvatica preplivala je La Manche.
Kanal je u najužem dijelu (Folkestone - Cap Griz Nez) širok 34 kilometra, međutim, zbog izuzetno jakih struja uvijek se otpliva mnogo više. Dina ga je preplivala skupivši ukupno 45 kilometra za 11 sati i 42 minute.
'Izišla sam na rubu snaga. Znam da sam, onako teturajući, izlazeći iz mora sama sebi rekla: nisam ni znala da čovjek može biti tako umoran. Ali za sat vremena i pol sata dremuckanja – već sam se počela oporavljati', rekla je Dina kojoj je preplivavanje La Manchea bilo kruna svih kruna, točnije Trostruka kruna, kako se zove plivački pothvat kojim se u svijetu malo tko može podičiti.
vezane vijesti
Riječ je o trima plivačkim maratonima: krug oko Manhattana (46 km), preplivavanje kanala Catalina (34 km) i La Manche, Dinin san. Uspjeh je tim veći jer je ona te tri prekomorske dužine preplivala u 90 dana, što je dosad uspjelo samo šestorici Zemljana, a među njima je uz Dinu još samo jedna žena.
Svako to plivanje priča je za sebe, svatko nosi svoje posebnosti i muke, ali spajanje Atlantika i Sjevernog mora od Engleske do Francuske za Dinu je najteže. Kaže, nije to samo stvar fizike: od toga da je temperatura mora bila 16,5 stupnjeva, temperatura zraka na startu 7 stupnjeva, u podne oko 15 stupnjeva i na kraju plivanja oko 10 stupnjeva, a pravilo preplivavanja je da se ne smije koristiti ništa osim običnog plivačkog kostima.
'Problemi s mučninom uhvatili su me nakon samo sat-dva plivanja zbog valova koji dolaze iz različitih smjerova. Borba s morskim strujama trajala je cijelim putem, a doskočili smo im tako što sam plivala malo sjevernije kako bi me na kraju kad dođem do francuske obale, gdje su najjače struje, nosilo južno točno prema cilju', objasnila je Dina, a onda, kao da sama sebi polaže završni račun, dodala:
'Tijelo sve izdrži ako mu je psiha pri ruci. A moja je bila, iako mi je zadnja trećina bila za izludjeti. Francuska se vidi, ali stoji kao zid koji je sve dalje što ti više plivaš prema njemu. Na kraju sam odlučila da neću uopće gledati prema obali – uronila sam glavu u more, tek bih svakoga sata pogledala je li Europa još uvijek na istom mjestu. Nakon nešto više od 11 sati, nije se makla, ali sad sam ja bila na njenim obalama.'
'Daljinsko plivanje nije baš sport koji uživa pozornost javnosti. Mi se pripremamo u samoći, natječemo uz pratnju najbližih, a i povratci su nam bez pompe. U tome su priče nas daljinaca u svemu slične. Osim grada Solina i mog Daljinskog plivačkog kluba Split, nitko od institucija nije stajao iza mene. Dugoprugaško plivanje je valjda i na začelju kolone interesa sportskih institucija. Mnogi mladi uspješni dugoprugaši staju s treninzima jer ne vide da se cijeni njihov trud. Iako sam s rezultatima na FINA listi stekla pravo na financijsku pomoć, odbijena mi je jer se moja želja za stjecanjem Trostruke krune kod hrvatskih sportskih institucija ne drži vrijednom. Ukratko, ništa ne bi bilo moguće bez mojih roditelja. Njihova deviza u šali je: 'Na tebi je samo da plivaš!' rekla je Dina.
Preplivavanje La Manchea i Trostruka kruna na neki način su obiteljski projekt, poput Ivaniševićeva uspjeha u tenisu ili Janice i Ivice Kostelić u skijanju. Mama Željana, kako kaže Dina, izvršni je direktor, menadžer, organizator. Tata Mladen snima video, fotografira, piše priopćenja.
'Obitelj je moj dream team. Bezgranično sam zahvalna, trude se iznad mogućnost da ostvare moje snove, a osim njih na mojoj je strani i starija sestra koja je i sama nekad bila plivačica', rekla je Dina, dodajući da je veliki uspjeh osim obiteljskog, uspjeh i 'velikog zajedništva maloga naroda'.
'U Hrvatskoj su mi donacijama pomagali obični građani, anonimni ljudi koji su dali koliko su mogli. A posebna je priča vezana uz putovanja u Ameriku, gdje su nam dva puta u tjednu prije odlaska otkazali već dogovoreni smještaj. Kad smo mislili da je sve propalo, opet je pobijedilo srce domaćeg svijeta. U New Yorku su nas pozvali i ugostili kao svoje u svom domu Antičevići, u Los Angelesu obitelj Babajko. Obje obitelji su podrijetlom s Ista, otoka moga djeda, i s nama su bili svakoga trenutka, i kao logistika i kao prevažna psihološka podrška. Sudjelovali su i u preplivavanju La Manchea jer bez obzira na vremensku razliku, nisu te noći spavali, nego su nas pratili putem društvenih mreža', rekla je Dina, koja će ovih dana ponovno postati - Zagrepčanka.
'To je već četvrta godina za redom. Ove godine upisujem prvu diplomsku godinu na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. U listopadu namjeravam razmisliti o novim plivačkim izazovima. Ima u svijetu puno plivačkih maratona, ali moja je odluka da ne podliježem zovu ekstremizma', rekla je ne otkrivajući koja natjecanja ima u planu.
A koliko između dva treninga dnevno, vremena ima za običan život?
'Kad kao osamnaestogodišnjakinja zbog odlaska na najduži maraton na svijetu u Argentini, ne odete na maturalno putovanje, onda je jasno da su vam prioriteti malo drugačije postavljeni. No nisam nedruštvena, volim izaći, pogledati dobar film', rekla je Dina.
Očekuje li nakon Trostruke krune i promjenu tretmana Olimpijskog odbora?
'Ne znam što bih odgovorila. Čula sam da su poručili da su mi nakon osvajanja Krune uputili čestitku. No do mene još nije stigla, a već je prošlo tjedan dana. Ne znam je li to do pošte, ali sudeći po tome koliko putuje, možda su moji zaveslaji u plivanju brži', zaključila je Dina Levačić.
