Do Zaboka sam odlučio doći vlakom jer je tako najbrže i najjednostavnije. Iako se još obnavlja, prugom prijepodne voze vlakovi do 9 sati, a popodne od 16 sati. Nedjeljom i blagdanom nema radova, tako da voze cijeli dan. Ujutro iz Zagreba idu starije kompozicije, no bicikl se može strpati i u njih. Novi dizelski niskopodni motorni vlakovi popodne voze u oba smjera te gotovo svaka linija ima i odjeljak za bicikle, što olakšava utovar i kretanje. Novi peroni duž pruge prema Zaboku podignuti su pak na razinu vlaka i pomažu svima, pa i biciklistima.

Uređuje se sve više prometnica koje će značajno pomoći pri realizaciji ideje da se uz prugu napravi i bike staza od Zaprešića do Zaboka.

Upravo to je i napravljeno, ali uz novu brzu prometnicu od Zaboka prema Sv. Križu Začretju. Desno od ceste, potpuno odvojena od kolnika, izgrađena je bike staza, koja se pomalo i asfaltira, a postavljena su i dva mala mosta, tako da se ne mora na cestu da bi se prešao potok ili sl. Tu je i novo moderno biciklističko odmorište, s brojačem biciklista, kartom i popularnim klamericama za parking. Kako bike staza počinje izvan Zaboka, do nje je najlakše doći Zabočkom ulicom, a slično je i kod Začretja, u kojem se ipak lakše snaći. Bike staza nije označena, pa bi svakako trebalo postaviti signalizaciju. Kad označavamo bike rute kojima je opasno voziti se, logično je da obilježimo i bike koridore koji su uređeni te su za svaku preporuku, kao što je ova biciklistička staza. Ipak, da ne pratim ovaj projekt Zaboka preko društvenih mreža, ne bih ni znao da postoji.

Kako se brza cesta radi i dalje od Sv. Križa Začretja prema Krapini, bilo bi logično da i bike staza nastavi svoj put. Bila bi to vrlo lijepa cikloturistička cjelina. Zamislite bike rutu od Zaprešića, preko Zaboka, sve do Krapine. Time bismo dobili vrijednu infrastrukturu za bicikliste i turiste. Ali i one koji bi tako putovali na posao ili u školu.

Sv. Križ Začretje pitoreskni je gradić, čiji se jezero i veliki dvorac vide izdaleka. Nastavio sam laganom vožnjom prema sjeverozapadu. Uz preporuke za nekoliko vinarija, uočio sam turističku signalizaciju za Vuglec Breg. Poznato seosko imanje za koje sam načuo vjerojatno je na bregu, pomislih. Nikada nisam bio na njemu, pa me privukla znatiželja. Vožnja po asfaltu, zaista bez prometa, uživancija na kvadrat... Sve puno cvijeća i brežuljaka. Doduše, do kojih se malo teže popeti.

Nakon gotovo ravnih sedam kilometara od Sv. Križa Začretja stigao sam do skretanja za Vuglec Breg. Trebalo se potruditi, ali je vrijedilo. Uspon je kratak, ali težak. No sve će riješiti odlična atmosfera, čarobno mjesto i prekrasan pogled, uz pjenušac dobrodošlice i domaće delicije na terasi s koje puca pogled na pola Zagorja. Dohvatio sam guščju paštetu, po kojoj je među inim poznat ovaj Michelinov restoran. Tko želi seoskog hedonizma i aktivnosti na kvadrat, došao je na pravo mjesto. Obišao sam i nekoliko apartmana napravljenih u starim drvenim kućama, obližnje vinograde, kao i podrum u kojem su skrivene mnoge vinske priče Vugleca, obitelji koja je ostvarila hvalevrijedan projekt ruralnog i aktivnog turizma.

Šume i vinogradi po kojima se može voziti privlače i cikloturiste. Sve je puno makadamskih cesta i trailova pa će svi doći na svoje. I rekreativci i obitelji s djecom. Tako se svi mogu uputiti, primjerice, do Krapinskih Toplica, a nešto je zahtjevnije i više kilometara do doline Sutle. No, zato se do obližnje Krapine može doći cesticom uz ribnjake i jednu veću uzbrdicu. Vozeći se iz Krapine prema Zaboku, okusio sam i svu silu tih brega. Zalutao sam namjerno među njih kako bih vidio još jednom kuda sam sve vozio. Osjećao sam se kao da sam u oblacima, onim bijelim i veselim. U Zagorju se i to može. Na biciklu, naravno.