Neki se političari oblače u narodne nošnje i okružuju tamburašima ali to je zapravo ukazivanje na regionalnu pripadnost a ne tradiciju. Kerumu se u zabrinjavajućoj neobrazovanosti omakne zloglasna formulacija o 'radu koji oslobađa', kada hoće opisati svoju marljivost, ali time jamačno ne priziva povijesni uzor. HDZ se, suočen s krizom 'vraća korijenima', podsjeća na neko izvorno junačko doba, a zapravo samo nastoji pridobiti one koje je Sanader uklonio ili marginalizirao. SDP ne naglašava kontinuitet s radničkim pokretom, koji bi mogao dati prepoznatljivu ikonografiju. Bori se (a borio se ranije i žešće) protiv 'desnoga' osporavanja 'lijevog' pomanjkanja patriotizma pa esdepeovci ne žele ni uloge predstavnika radničke klase ni uloge 'partizana'. Samo marginalne političke snage prihvaćaju da glume 'ustaše'.

Zapravo, uopće nema pouzdanog vizualnoga prepoznavanja stranačke pripadnosti ako ne uočimo stranačke simbole i poznata lica. Naše stranke su nove stranke, iako neke koriste stara imena (HSS, HSP) pa čak i imena iz povijesti (Starčevićevo…). U dva desetljeća nisu razvile neki dress code, neko stiliziranje, nastoje biti kao sav ostali svijet. U pažljivom promatranju možda bismo mogli pronaći kod ovoga ili onoga političara i političarke veću modnu i stilsku osviještenost, snobovski rečeno 'a touch of class', ali nitko, koliko mogu vidjeti, ne naglašava, da sada kažem pučki , kako 'nije tikva bez korijena'.

U demokracijama se uglavnom i ne ističe dug niz privilegiranih predaka. Tako što u našoj povijesti ionako je prava rijetkost. U Velikoj Britaniji školovanje u Etonu (pa tako i kravate iz Etona) bilo je dugo vremena naprosto normalno, pa se onda pretvorilo u pomalo otegotnu okolnost a danas je opet mogući dio političke biografije.

Biografije naših se političara u pravilu stiliziraju s više brige nego njihova odjeća. Tu su vidljivi tragovi prošlosti. Svima je zajednička namjera da izravno ili posredno budu zaslužni za nastanak države ili barem za njezine najbolje strane. A gotovo svi pokazuju da se ne snalaze s prošlošću, s kontinuitetom i diskontinuitetom, s činjenicom da dvadeset godina države nije moguće odvojiti od svega što je bilo prije.