Osječanin Robert Seligman, hrvatski gimnastički reprezentativac koji je u Hrvatsku donio više od 25 medalja, za sebe uvijek ističe kako je lokalpatriot.

'Stari sam Eseker, odnosno moji ovdje žive već 300 godina. Proputovao sam doslovno sve kontinente na svijetu i tako spoznao koliko je lijepo i dobro živjeti u Osijeku. Ne bih ga mijenjao ni za što', odgovara tportalu Seligman.

Ponuda za odlazak iz Osijeka je imao, i o njima razmišljao, ali dok je bio mlađi, kada je imao određenih problema u Gimnastičkom savezu. Više mu to nije opcija.

'Ovo je raj na Zemlji. Sigurnost koja se osjeti na cesti u našem malom gradu, koji je urbana sredina, šetnica uz Dravu u kojoj se možeš okupati, za razliku od Parižana koji to ne mogu u svojoj Seini, čist zrak, za razliku od onog koji imaju Kinezi u Šangaju, koji nikada ne vide sunce od smoga i magle - to je neprocjenjivo', sažima prednosti života u slavonskoj metropoli.

Smatra da se i iz manje sredine kakva je Osijek može uspjeti. S ekipom kojom je okružen u Gimnastičkom društvu Osijek Žito uspjeli su upisati grad na Dravi na gimnastičku kartu svijeta i staviti ga uz rame Dohi, Melbourneu, Montrealu i Parizu. Osječani su tako već cijelo desetljeće domaćini Svjetskog kupa u gimnastici, a za to im je stigla i laskava titula najorganizatora. Reći će stoga Seligman kako su 'djelić svijeta uspjeli dovesti u Osijek'.

'Neću reći da je jednostavno kada dolaziš iz manje sredine. Teško je. Uvjerio sam se u to na svojim prvim natjecanjima. Često sam bio sputan, čekao, gledao dresove kakve imaju drugi i to da je moj lošiji od njihovog. Na kraju, kad ih pobijediš... pa to je sjajno!', zadovoljno će Seligman.

Osječane smatra aktivnim sportskim rekreativcima. Potkrepljuje to i brojkama jer samo u njihovom gimnastičkom klubu, otkada je otvorena nova gimnastička dvorana u Sokolskom domu, broj članova im je s 300 eksplodirao na 1100. Ipak, ono što nedostaje Osijeku, kaže, jest puno više sinergije.

'U gradu se treba stvoriti kritična masa kako bi se stvari pokrenule u boljem smjeru. Nedostaje nam godina sazrijevanja i smjena generacija koje su 1980-ih i 1990-ih radile po jednoj šabloni. Ovaj trend odlazaka ljudi, mislim da je to normalno. Događa se to u svakoj europskoj zemlji. Mnogi nisu putovali, pa su mislili da je drugdje ljepše nego kod kuće. No u manjim sredinama taj se odlazak osjeti više nego u većima poput Zagreba', kaže Seligman.

Osječka poduzetnica Sanja Bolješić stoji iza sada već popularnog brenda Simone Designe. Iako za brendiranje proizvoda više nije važna adresa stanovanja, zbog dostupnosti interneta i društvenih mreža, puno je drugih stvari na kojima se, smatra ona, može i treba poraditi.

'Svi misle da sam iz Zagreba jer najčešće povezuju metropolu i nekog uspješnog pojedinca, dizajnera. Kada im kažem da sam iz Osijeka, ostanu iznenađeni. Teško je raditi i živjeti u Osijeku jer što god trebaš obaviti, napraviti, za sve moraš potegnuti do glavnog grada ili u inozemstvo', govori za tportal ova Osječanka čije modne dodatke i torbe nose i promoviraju poznate Hrvatice.

U ovom je poslu već 11 godina. Počelo je sve jedne subotnje večeri, kada je za izlazak poželjela malu, a kod kuće je imala veliku torbu. Primila se tada šivaćeg stroja i za večernji izlazak napravila torbicu baš onakvu kakvu je željela. Sada ima jednu zaposlenicu te nekoliko povremenih vanjskih suradnika.

'U Osijeku je dobro jer su manji najmovi za poslovne prostore, za razliku od Zagreba, ali s druge strane je nedostatak to što je tamo puno više modno osviještenih ljudi. I među Osječanima se u posljednje vrijeme vidi kako raste potreba za drugačijim odijevanjem. Okreću se dizajnu i počinju sve više vjerovati ručnom radu', ističe Bolješić, dodajući da se nakon diplome osječkog Filozofskog fakulteta pokušala zaposliti u struci, ali nakon hrpe odbijenica odustala je i okrenula se hobiju.

Zbog administracije i čekanja na različite papire, priznaje, često pomišlja na promjenu adrese, ali ne u Hrvatskoj, već u inozemstvu.

'Ako bih odlazila, mijenjala bih zemlju. Nije loše probati negdje dalje. Ako radiš nešto što voliš, mislim da ti puno bolje može biti u inozemstvu. Poduzetnike ovdje guši i koči puno stvari, od različitih davanja do administracije. Dobro je što Grad Osijek svake godine dijeli poticaje mladim poduzetnicima. Do sada nisam na njima prolazila zbog nekih banalnih razloga iako se konstantno prijavljujem na natječaje', sažima vlasnica brenda Simone Designe te Osječane smatra 'gladnima' društvenih događanja poput Pannonian Challengea, na kojem se okuplja velik broj sugrađana.

Iako je donedavno živjela u središtu Osijeka, napominje kako ono nikada nije bilo puno ljudi kao u drugim hrvatskim gradovima.

'Osječane teško gdje vidiš dok Riječana, Dubrovčana, Splićana i Zagrepčana ima na ulici', ukazuje.

Ističe i kako su gradski lokali u središtu koji se daju u najam, a koje je i sama obilazila tražeći najbolji za sebe, zapušteni, bez grijanja i toaleta. Smatra također kako bi u prazne tvornice po Osijeku bilo dobro useliti različite inkubatore i oživjeti takve prostore.

Denis Ćosić, ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Osijek, uočio je pak kako je sve više staračkih domaćinstava u gradu. Primijetili su to u Crvenom križu prema zahtjevima s terena koji im dolaze radi pomoći u kući i podjele toplih obroka.

'Ne radi se o osobama koje su u socijalnoj potrebi, nego o osobama koje nitko ne obilazi. Jednostavno se dogodi da su te starije osobe same i ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe. Veliki je problem i socijalna isključenost osoba koje su ugrožena skupina, na pragu siromaštva, koje ne mogu izdvojiti dodatna sredstva za odlazak u kazalište, za druženje s ljudima ili odlazak na kavu. I tu uskačemo s našim volonterima i djelatnicima', kaže za tportal Ćosić.

U njihove programe svakodnevno je uključeno između 600 i 700 korisnika, mahom starijih osoba, teško pokretljivih i kroničnih bolesnika. Istovremeno svoje sugrađane smatra vrlo osjetljivima i senzibiliziranima za pomoć drugima.

'Vidjeli smo to u zadnjih 30-ak godina, tijekom Domovinskog rata, kada je Osijek u jednom trenutku skrbio za više od 16.000 osoba koje su morale izići iz svojih domova. To se ponovilo u novijoj povijesti, od poplava u Gunji i županjskoj Posavini, za što nam se prijavilo preko 300 ljudi, volontera. Tu je i migrantska kriza 2015. godine, koja je krenula s ovoga područja, od Tovarnika prema Čepinu, Osijeku i Belom Manastiru', nabraja velike akcije u kojima su dobrovoljno sudjelovali Osječani.

Ćosić ima samo riječi hvale i za sugrađane koji sudjeluju u akcijama dobrovoljnog darivanja krvi. Generalni plan u tom segmentu, kaže, ne samo da ostvare, nego ga i višestruko prebace. Ilustrira to i konkretnim brojkama, navodeći kako je 2008. prikupljeno 6000 doza krvi, a prošle čak dvostruko više, 12.504!

'Postigli smo 100 i nešto posto više ovih godina. Nije važna statistika, nego da uvijek ima krvi za liječenje osoba koje su u potrebi. A liječnici kažu da jedna doza može spasiti i do tri života. Ako tako gledamo, onda su Osječani spasili 30 posto svoga grada', ponosno će ravnatelj osječkog Crvenog križa koji nikada nije svoj život mogao zamisliti negdje dalje osim u Osijeku.

Sjetno primjećuje pak kako u posljednje vrijeme na ulicama nema toliko ljudi kao prije.

'Da nema sveučilišta, pitanje je kako bi izgledao. Trebamo zato iskoristiti i pokrenuti pozitivne promjene s onim što imamo, a to je civilni sektor koji je izrazito razvijen u Osijeku kroz Brezu, Dokkicu, Rijeku ljubavi. To treba njegovati. Bitno je umrežavanje, da ne radi svatko na svojem kolosijeku. Sve ovisi o pojedincu koji se mora pomaknuti u društvu, razgovarati s ljudima, odmaknuti se od društvenih mreža i izići iz svoja četiri zida', poručuje Osječanin Denis Ćosić.