'Njemačka svojom ponovo stečenom slobodom želi pridonijeti miru u svijetu te unaprijediti ujedinjenje Europe. Politika Savezne vlade bit će osviještena u pogledu njemačke povijesti u svim njezinim dijelovima te u pogledu odgovornosti koja proizlazi iz nje. Samo onaj koji poznaje svoje korijene, posjeduje kompas za budućnost.'

Te su riječi tadašnjeg saveznog kancelara Helmuta Kohla u službenom priopćenju vlade 4. listopada 1990. vjerojatno bile najvažniji politički signal međunarodnoj zajednici tada tek ponovno ujedinjene Njemačke. Jasna opredijeljenost prema politici mira te pozicioniranje Njemačke u središte Europe nisu bili samo sukladni odredbama Sporazuma dva-plus-četiri, kojim su četiri pobjedničke sile Drugog svjetskog rata ponovo uspostavile unutarnji i vanjski suverenitet Njemačke, već je to prije svega trebao biti signal brojnim državama i ljudima koji su bili zabrinuti da bi ponovo ujedinjena Njemačka mogla postati presnažna te možda jednog dana opet podleći želji da raspiruje agresiju nad svojim susjedima ili čak pretendira na njihov teritorij. Mnogima su se u Europi, pa tako i u Njemačkoj, događaji između pada zida 9. studenog 1989. i ponovne uspostave njemačkog jedinstva 3. listopada 1990. odvijali prebrzo.

Ono što je Savezna vlada prepoznala kao jedinstvenu priliku koju je iskoristila mnogi su smatrali ishitrenim, a neki i nepotrebnim, pa čak i prijetećim. Helmut Kohl, ministar vanjskih poslova, Hans-Dietrich Genscher te ostali tvorci njemačkog jedinstva na vrijeme su to prepoznali te su ozbiljno pokušali ukloniti strah koji je izazvao taj scenarij. Željeli su da svijet može vjerovati Njemačkoj, državi koja želi biti svjesna svoje odgovornosti kako u unutarnjoj, tako i vanjskoj politici i koja želi djelovati u skladu s time. Srećom se to i ostvarilo podrškom partnera na Istoku i Zapadu.

To obećanje vrijedi i danas, trideset godina nakon stupanja na snagu sporazuma o ujedinjenju Njemačke, temelja pripajanja bivšeg DDR-a bivšoj Saveznoj Republici Njemačkoj.

Mirovna politika i danas je jedan od lajtmotiva njemačke vanjske i sigurnosne politike te je važnija no ikad. Njemačka se zalaže za mirno rješavanje sporova, za dijalog umjesto oružanog sukoba. Zalaže se i za rano otkrivanje i prevenciju kriza, a čini to u okviru jasnog opredjeljenja za multilateralizam koji počiva na pravilima. Trebali bismo se zamisliti nad činjenicom da međunarodne organizacije (prije svega Ujedinjeni narodi), osnovane nakon užasnog iskustva Drugog svjetskog rata radi sporazumijevanja među narodima i uspostavljanja mira, trenutno doživljavaju jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti. A upravo su nam te institucije prijeko potrebne. U našem globaliziranom svijetu niti jedna država nije u stanju savladati sama i bez pomoći međunarodne zajednice izazove koji nam predstoje. Iz tog uvjerenja i s ciljem da međunarodna suradnja i dalje bude predvidiva i pouzdana, Njemačka je s Francuskom na razini Ujedinjenih naroda prošle godine osnovala Savez za multilateralizam (Alliance for Multilateralism), kojem su se u međuvremenu pridružile mnoge države istomišljenice, pa tako i Hrvatska. Kome treba dokaz da je multilateralizam neophodan, neka se osvrne na pandemiju koronavirusa koja nam je na dojmljiv način pokazala da uspjeh možemo polučiti samo zajedničkim djelovanjem na međunarodnoj razini.

Sukladno Sporazumu dva-plus-četiri, bez kojeg bi ponovno ujedinjenje bilo nezamislivo, Njemačka je i nakon ponovne uspostave njemačkog jedinstva ostala pouzdan član u zapadnim savezima kojima je pripadala već i 1990. godine. To se osim na Ujedinjene narode i brojne posebne organizacije prije svega odnosi na NATO i Europsku uniju. Pripadnost tim savezima za Njemačku nikad nije bila upitna, niti je to sada. Njemačka bez ograničenja stoji iza tog članstva i odgovornosti koja proizlazi iz njega, što dokazuje i činjenica da je Njemačka, uz neke rijetke iznimke, među najvećim uplatiteljima u proračun gotovo svih tih organizacija. Odnosi se to i na EU. Kao najveća nacionalna ekonomija unutar EU-a, Njemačka doprinosi proračunu EU-a trenutno s oko 22 posto, a u novom višegodišnjem financijskom okviru koji obuhvaća razdoblje od 2021. do 2027. taj će se postotak zbog Brexita još i povećati.

Ponovno ujedinjena Njemačka održala je svoje obećanje te se založila za srastanje Europe, u što spada i primanje naših susjeda u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi u EU.

Rezultat je poznat: 2004. Europskoj su uniji pristupile Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Slovenija te Malta i Cipar, a 1. srpnja 2013. konačno i Hrvatska. Angažman Savezne vlade glede pridruživanja ovih partnera Europskoj uniji pritom je uvijek bio vođen mišlju da će proširenje EU-a biti bitan korak u osiguranju mira i blagostanja u Europi, ali je proizašao isto tako iz uvjerenja da spomenute zemlje dijele zajedničke vrijednosti EU-a.

Osim toga, tu je bila i sama spoznaja tih država da se često teško izborena neovisnost u sve snažnije globaliziranom svijetu zapravo može sačuvati samo europskim udruživanjem jednakih. Načelo u Europskoj uniji 'jedna zemlja - jedan glas', i to neovisno o veličini zemlje, uvjerljivo to dokazuje.

Zbog akutnog stanja EU-a, mnogi bi rekli unutarnje krize Unije, mnoge su države članice vrlo zabrinute. Žurnije no ikad europski partneri moraju pronaći način na koji učiniti odmak od postojećih tenzija i spornih pitanja u Europi kako ne bi ugrozili zajedništvo i sposobnost djelovanja zajednice. Njemačka u drugom polugodištu 2020. predsjeda Vijećem Europske unije te koristi taj mandat kako bi konstruktivno pridonijela prevladavanju postojećih sukoba.

Njemačka je naučila lekciju iz svoje prošlosti. Tome pridonosi aktivno suočavanje s vlastitom prošlošću. Tzv. cvatući krajolici koje je 1990. najavio savezni kancelar Helmut Kohl možda i nisu baš svugdje ostvareni, potpuno izjednačavanje životnih uvjeta još nije postignuto. Međutim, nesporno je to da je ponovna uspostava njemačkog jedinstva građankama i građanima na istoku naše zemlje donijela više blagostanja. Moji tamošnji sugrađani danas također uživaju u daleko većim individualnim pravima i slobodama nego li u vrijeme DDR-a. Ipak, ne smijemo zaboraviti da je ponovnim ujedinjenjem došlo i do znatnih društvenih rascjepa koji se dijelom manifestiraju i danas. Jedno od najtežih i mnogim Nijemcima do sada najbolnije iskustvo svakako je suočavanje društva s diktaturom SED-a. Tri su aspekta pritom posebno važna: koncem prosinca 1991. na snagu je stupio zakon o pristupu dokumentaciji tajne policije DDR-a (tzv. Stasi), koji je građankama i građanima DDR-a od 1992. omogućio uvid u spise koje je o njima vodio Stasi. U svibnju 1992. istražno povjerenstvo njemačkog saveznog parlamenta, koje je ujedno do sada najveće istražno povjerenstvo u njemačkoj povijesti, započelo je s radom na temu povijesti i posljedica diktature SED-a u Njemačkoj. Iz tog je povjerenstva 1998. proizašla zaklada za suočavanje s prošlošću, tzv. Stiftung Aufarbeitung. Savezna vlada od 1999. godine na prijedlog istražnog povjerenstva potiče koncept memorijalnih centara kojim se odaje počast svim žrtvama nepravde i nasilja - kako nacističkog režima, tako i diktature SED-a.

Ponovno ujedinjena Njemačka zna odakle dolazi. Iskustvo dvaju svjetskih ratova i stalno suočavanje s prošlošću nacističkog režima te režima SED-a uče nas poniznosti i poštovanju. Poniznosti pred žrtvama i s obzirom na mnoštvo tragičnih lomova. Poštivanje slobode i samoodređenja, ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, mira i blagostanja. To su samo neke od temeljnih vrijednosti koje određuju smjer ponovno ujedinjene Njemačke. Obilježje je to njemačke politike i 30 godina nakon ponovne uspostave njemačkog jedinstva kako nacionalno, tako i na međunarodnom planu. Europska unija otporna na krize te konstruktivna multilateralna suradnja zajednice država neizostavni su preduvjeti za trajnu zaštitu i očuvanje tih temeljnih vrijednosti. To je kompas koji slijedi Njemačka.