Koja je vaša generalna ocjena stanja u Hrvatskoj?
Događaju se stvari koje su se uglavnom mogle predvidjeti. Posljednjih godina HDZ je inaugurirao jedan novi model politike koji zapravo u tom obliku još nismo vidjeli u Hrvatskoj. Riječ je o mobilizaciji širokog spektra konzervativno-nacionalističkih aktera, od braniteljskih i laičkih katoličkih udruga do ekstremno desne i filoustaške političke margine, s ciljem osvajanja vlasti i preobrazbe institucija u skladu sa svojim svjetonazorom. Kao svoje protivnike definirali su ne samo vladu lijevog centra, nego i lijevo-liberalno građansko društvo, medije, kulturne djelatnike, a napokon i tradiciju antifašizma na koju se nedvosmisleno referira preambula Ustava i koja je na razne načine simbolički prisutna u Hrvatskoj. Riječ je o političkom projektu koji je antiliberalan, netolerantan, antisekularan. Otkad je došao na vlast, HDZ nastoji ostvariti taj program. Ako ovo stanje želimo svesti na jednostavnu formulu, možemo reći da je na djelu 'orbanizacija' Hrvatske, budući da u gotovo svim aspektima podsjeća na ono što se već dogodilo i još se događa u Mađarskoj.

Koliko je on u tom pokušaju uspješan?
Nedostaje osnovna pretpostavka za djelotvornu realizaciju HDZ-ova programa, naime, čvrsta parlamentarna većina. Nema dvojbe da je za Tomislava Karamarka i HDZ rezultat izbora bio šok, jer je Domoljubna koalicija uz svu mobilizaciju i agresivnost na kraju osvojila samo oko trećine glasova (točno 34 posto) i manje od 40 posto mandata te je praktički bila izjednačena sa SDP-ovom koalicijom. Naravno, dobili smo i neočekivano dobar izborni rezultat Mosta koji je dospio u poziciju da odlučuje prvo o formiranju vlade, a danas i o tome hoće li HDZ ostvariti svoje politike ambicije. Trenutačno se politički odnosi unutar vladajuće koalicije doimaju kaotičnima upravo zato što nema suglasnosti oko funkcioniranja vlade, kao i nekim temeljnim političkim pitanjima. HDZ je u pregovorima s Mostom prilikom formiranja Vlade bio popustljiv jer su pod svaku cijenu htjeli doći na vlast. Mislili su da će u praksi uspjeti marginalizirati Most i premijera kao nestranačku osobu, nametnuti svoje prioritete i uspostaviti političku kontrolu. Vidimo da to tako ne funkcionira i da HDZ u realizaciji svojih namjera nailazi na otpor u samoj Vladi, budući da ni Most ni premijer ne dopuštaju da ih se pretvori u marionete.

Kako komentirate ponašanje Mosta?
Što god mislili o Mostu, s obzirom na to da ne želi osporavati ili korigirati neke od ekscesa i kontroverznih poteza HDZ-a i drugih članica Domoljubne koalicije (od ideje o registru izdajnika i pritiska na neovisnost Vijeća za elektroničke medije do ofenzive protiv neovisnih medija i civilnog društva), Most se ipak u mnogim važnim pitanjima postavlja kao korektiv HDZ-a i prepreka njegovim ambicijama, primjerice u ovladavanju represivnim aparatom ili u pitanju odnosa INA-e i MOL-a. Ne znamo kakav će biti konačni ishod ove nestabilne i krhke političke konstrukcije koja nosi hrvatsku vladu. Sumnjam da u sadašnjem obliku može izdržati puni parlamentarni mandat. Jedna je mogućnost da HDZ na bilo koji način uspije osvojiti parlamentarnu većinu bez Mosta, a druga je da se većina raspadne i da se ide na prijevremene izbore.

Koliko su, prema vašoj procjeni, izgledni prijevremeni izbori?
HDZ će podržavati Vladu tako dugo dok bude uvjeren da može ostvariti prethodno opisani program. Mostova je ambicija ostvariti određene reforme i zainteresiran je da ova vlada što duže traje, pod uvjetom da u resorima koji su im dodijeljeni mogu realizirati svoje ciljeve. Za ostala ministarstva ne mare previše. Konačno, i premijer Orešković zainteresiran je da Vlada što duže traje jer je i njemu potrebno vrijeme kako bi postigao željene ekonomske i fiskalne ciljeve. On zasigurno neće inicirati prijevremene izbore. Ako bilo HDZ bilo Most zaključe da ne mogu ostvariti svoje ciljeve u okviru ove vlade, ići će se na prijevremene izbore. Mislim da formiranje drukčije parlamentarne većine bez izbora neće uspjeti. U situaciji raspada Vlade prijevremeni izbori su i jedino pravedno rješenje. Može se reći da je značajan dio biračkog tijela danas razočaran onime što su dobili kao vladajuću većinu. Vjerujem da mnogi birači Mosta, a možda i dio HDZ-ovih birača, smatraju da nisu dobili ono za što su dali svoj glas. Prema tome, birači trebaju odlučiti tko treba dobiti novi mandat za sastavljanje Vlade.

Otpor Mosta o kojemu govorite ipak ne dovodi do promjene, nego tek blokira Karamarkove i HDZ-ove namjere da u potpunosti zavladaju Hrvatskom. To je dovelo gotovo i do blokade rada Vlade, pa i Sabora. Kako to komentirate, može li se reći da je takav način vladanja doveo do urušavanja institucija?
To je pretjerivanje. Blokada nekih Vladinih odluka ili neizglasavanje zakona ne znači urušavanje institucija. Slične se situacije događaju i u mnogim etabliranim demokracijama, u parlamentarnim ili predsjedničkim sustavima. Sjetimo se neusvajanja američkog saveznog proračuna zbog sukoba Obame i republikanske većine u Kongresu 2013. godine ili formiranja belgijske vlade 2010./11., koje je trajalo 541 dan. Spomenimo i da Španjolci, koji su imali parlamentarne izbore šest tjedana iza naših, nisu uspjeli sastaviti novu vladu, nego 26. lipnja idu na nove izbore. Urušavanje institucija događa se zbog HDZ-ova napada na slobodu medija ili razaranja mehanizama za javno sufinanciranje civilnog društva, koje su HDZ-ove i SDP-ove vlade gradile skoro dva desetljeća. Urušavanje institucija prijeti i zbog načina na koji Karamarko i HDZ očito žele riješiti spor između INA-e i MOL-a. Teškoće u funkcioniranju Vlade mogu se prihvatiti u početnom razdoblju kao posljedica kompleksne političke konstrukcije Vlade. Međutim, blokade i sukobi ne mogu potrajati, moraju se razriješiti. U tom kontekstu je važno i da se pojača disciplina saborskih zastupnika. Mostu je nedvojbeno stalo da se rad Sabora učini efikasnijim. O tome sam nedavno razgovarao s Mostovim potpredsjednikom Sabora Robertom Podolnjakom, koji smatra da poslovnički treba urediti obaveze zastupnika i uvesti kazne za one koji ih ne izvršavaju. On smatra da tu možemo slijediti uzore iz zapadnih demokracija, primjerice pravila njemačkog Bundestaga koja jamče veću odgovornost zastupnika. Također smatra da treba staviti veći naglasak na rad u saborskim odborima (što je također obveza zastupnika), a ograničiti trajanje plenarnih debata koje se danas često svode na beskonačan niz replika i političko prepucavanje.

Smatrate li da Karamarko može politički preživjeti aferu Konzultantica? Hoće li Most pokušati rušiti Karamarka kako bi ojačao svoju poziciju?
Još nemamo dovoljno informacija da bi se mogli ocijeniti razmjeri, a onda ni političke posljedice ove afere. Mislim da meritum nije u poslovnim ili prijateljskim odnosima Tomislava Karamarka ili njegove supruge s lobistom MOL-a Jozom Petrovićem. Oni su samo indicija za mogući utjecaj koji bi MOL mogao imati na prvog potpredsjednika Vlade. Sumnja da tvrtka koja je u sporu s hrvatskom državom i koja, po mnogim potezima, nema na umu najbolje interese najveće hrvatske energetske kompanije, ima utjecaj na Karamarka, za njega je vrlo neugodna. Mislim da će osobito članovi i birači HDZ-a htjeti čuti kako to Karamarko u ovom slučaju štiti hrvatske nacionalne interese. Inicijativa SDP-a o izglasavanja nepovjerenja Karamarku kao potpredsjedniku Vlade u tom je kontekstu legitimna i trebala bi pridonijeti razjašnjavanju afere. Vjerojatno bi bilo dobro da se formira i saborsko istražno povjerenstvo, kako bi se javnosti pružilo što više informacija. Glasovanje će biti i kušnja za vladajuću većinu, no ako se ne razotkriju neke dodatne kompromitirajuće informacije, očekujem da će Most podržati prvog potpredsjednika Vlade.

Kako komentirate trenutačnu Karamarkovu poziciju? Je li ova afera oslabila njegovu moć?
Čitava njegova karijera je rezultat dugotrajnog planiranja – od ulaska u Vladu Ive Sanadera do preuzimanja HDZ-a. Njegovi agresivni javni nastupi kao šefa opozicije, naglašeni nacionalizam, način na koji je kritizirao prošlu vladu, njegovi odnosi s braniteljskim udrugama i Katoličkom crkvom, napokon pobjeda na prvim izravnim stranačkim izborima (iako bez protukandidata) – sve su to izvori njegove moći. Unatoč toj karijeri, uloženom trudu, interesima i savezništvima koja su povezana s njim, ova je afera ipak pogodila u srž njegove pozicije. Ona dovodi u pitanje njegovu ambiciju da bude mjerilo patriotizma, utjelovljenje čuvara nacionalnih interesa. On će upravo svom biračkom tijelu i stranačkom članstvu, ali i partnerima u Vladi i hrvatskoj javnosti, morati obrazložiti svoje stavove i svoju ulogu u vezi sa sporom Hrvatske i MOL-a.

Očekujete li da će Most inzistirati na raščišćavanju ovog slučaja?
Gotovo sam siguran da hoće jer ne vidim kako bi Most mogao zadržati uvjerljivost kad bi prešao preko ovog slučaja.

Kako komentirate poziciju premijera Tihomira Oreškovića?
On je nedvojbeno pokazao veće političke ambicije nego što su to očekivali oni koji su ga na tu poziciju doveli. Ima specifičan politički stil, koncilijantan je, želi pokazati da o svim bitnim pitanjima ima vlastito stajalište, ali i da potiče postizanje dogovora među partnerima u Vladi. To je, primjerice, pokazao načinom rješavanja slučaja smjene Dragana Lozančića s pozicije ravnatelja SOA-e. Stalo mu je do toga da u javnosti izgradi osobni rejting i dobije podršku građana. Iako nema stranku iza sebe, što slabi njegov položaj, ipak se nijedna odluka ne može donijeti bez njegove suglasnosti i on to nastoji iskoristiti u funkcioniranju Vlade i postizanju potrebnih kompromisa. Mislim da mu treba dati još nešto vremena da pokaže može li nešto postići u danim nepovoljnim uvjetima.

Bi li trebao više reagirati na neke negativne društvene pojave, povijesni revizionizam, neplodne političke sukobe?
Problem je što on zapravo ne razumije hrvatsku politiku i što zbog toga ne može biti akter koji će reagirati na neke temeljne političke podjele. On želi provesti ekonomske reforme, želi da njegova vlada uspije i kad se u javnosti ili iz inozemstva pojavi pritisak, on će naravno nastojati umanjiti kontroverze i iskazati svoju deklarativnu podršku antifašizmu. Treba reći da i te političke prilike i sukobi utječu na izglede za uspjeh ekonomske i fiskalne politike vlade. Rejting agencije ne ocjenjuju Hrvatsku samo prema ekonomskim uvjetima, nego i prema ukupnoj političkoj situaciji.

Kako u tom kontekstu gledate na ocjene o ustašizaciji Hrvatske?
Mislim da nas ta tvrdnja vodi u krivom smjeru. Tvrditi da neki u HDZ-a žele ustrojiti Hrvatsku po modelu ustaške države je naprosto glupost. Mi imamo problem povijesnog revizionizma. Nedvojbeno je da povijest Drugog svjetskog rata nije gotova u Hrvatskoj zato što postoji značajan segment društva koji misli da odnos prema ustaškom režimu nije pravedan i da bismo taj režim na neki način morali uvažiti kao pokušaj formiranja nacionalne države. Oni negiraju fašistički, autoritarni, zločinački, genocidni karakter režima NDH.

Tko su oni?
To su po mom sudu dvije skupine aktera. S jedne strane to su osobe koje su obiteljski povezane s NDH, čiji su pripadnici obitelji stradali kao članovi ustaškog pokreta, Domobranstva ili naprosto pojedinci koji su radili u institucijama države. Njihovi su pripadnici obitelji stradali u ratu ili nakon rata kao žrtve komunističke odmazde. Oni danas smatraju da imaju pravo na priznanje tih žrtava, na svojevrsnu kompenzaciju, ali su upravo zbog toga često skloni relativiranju zločina NDH. S druge strane, to je i dio hijerarhije Katoličke crkve, koji također ne prihvaća karakterizaciju NDH kao fašističkog i zločinačkog režima. Za njih je istinsko zlo komunizam kao bezbožnički režim, a NDH je legitiman izraz težnji za nacionalnom smancipacijom, koji je, eto, usljed nesretnih povijesnih okolnosti bio Hitlerov saveznik i počinio neke zločine. Na neki način, smatraju nesretnim ekscesom što je NDH imao rasne zakone i koncentracijske logore. Da toga nije bilo, Hrvatska je mogla biti poput Španjolske. Francisco Franco je bio usko povezan s Crkvom, nije uvukao Španjolsku u Drugi svjetski rat, bila je to diktatura, represivan režim, ali je sačuvao Španjolsku od rata te se na koncu i demokratizirao. Imam dojam da je za dio naše crkvene hijerarhije ustaški režim bio inačica Francova režima. Dakle, u Hrvatskoj nije na djelu ustašizacija, nego povijesni revizionizam. Zlatko Hasanbegović je najbolji izraz tog revizionizma. Ideološki je to vrlo teška obranjiva pozicija jer nitko od njih ne može otvoreno zagovarati rehabilitaciju ustaštva, ali se to onda nastoji relativizirati. Kao što sam rekao, u političkom pogledu smatram da dijagnoza o 'orbanizaciji Hrvatske' dobro opisuje namjere HDZ-a.

Je li to i revizija tuđmanizma?
Hrvatska ima jaku lijevu tradiciju, koja seže u Drugi svjetski rat i koja nije marginalna te je važna za konstituiranje nacionalnog identiteta. Najveći paradoks politike koju provodi HDZ je to što je ovo najveća revizija Tuđmanove pozicije. Tuđman je kao predsjednik rekao da nam treba povijesna pomirba kako bi se prevladao politički raskol nastao u Drugom svjetskom ratu i kako bi država mogla zaživjeti. No njegov način prevladavanja raskola bio je pogrešan jer je nedostajala jasna demokratska i liberalna vrijednosna osnova. Raskol se može prevladati na vrlo jednostavan način: prihvatimo svi liberalne norme i vrijednosti, shvatimo da sunepristrane institucije, demokracija i ljudska prava važni, da nam je civilno društvo važan partner i korektiv vlastiu, da su važni neovisni mediji. Onda s te pozicije možemo priznati sve žrtve, i hrvatskog fašizma i komunizma, koje treba što točnije utvrditi te im svima odajmo dužno poštovanje, priznajmo pravo pripadnicima obitelji tih žrtava da za njima žaluju. To je po mom sudu jednostavna formula za prevladavanje povijesnih raskola, ali u ovom trenutku uopće ne postoje preduvjeti da se ona provede. Nedostaje politička volja da se postigne liberalno-demokratski konsenzus – HDZ eksplicitno ne želi taj konsenzus, nego autoritarni poredak koji je upravo Viktor Orban nazvao neliberalnom državom.

Kako komentirate poziciju i politiku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ispunjava li ona misiju zajedništva koju propagira?
Njezin poziv na zajedništvo pati od temeljnog problema da uopće nije jasno koji je vrijednosni temelj tog zajedništva. Pokrivanje patriotskim frazama o tome da je Domovinski rat temelj moderne Hrvatske nije dovoljno. Da, Domovinski rat jest temelj moderne Hrvatske, ali koji je to skup vrijednosti na kojima mi želimo graditi našu slobodnu hrvatsku državu? Po meni to moraju biti podjela vlasti, poštivanje ljudskih prava, neovisni mediji, civilno društvo, neovisno sudstvo, društvena pravda i ekonomske slobode. No desnica to osporava, osporava mogućnost liberalno-demokratskog konsenzusa, nameće svoj svjetonazor i tako čak potkopava postignuća Tuđmanove varijante pomirbe. U tim uvjetima zajedništvo koje predsjednica zagovara je isprazna fraza jer zajedništva nema ako se potkopavaju izvorni temelji tog zajedništva. To je samo retorika bez ikakvih učinaka.

Ona do sada nije pokazala sposobnost da definira svoju ulogu na način koji bi bio primjeren logici parlamentarnog sustava u kojem postoji izravno izabrani predsjednik. U takvom sustavu predsjednik mora biti potpora institucijama, parlamentu i Vladi, ne smije se, poput nje, pojavljivati kao nezavisni čimbenik koji će poduzimati inicijative koje nisu usklađene s drugim akterima. To je radio i Josipović kao predsjednik – njegova inicijativa za promjenu Ustava bez dogovora s Vladom bila je po meni neprihvatljiva. Takva soliranja su opasna. Nije funkcija predsjednice države da formulira dalekosežne inicijative nego treba biti potpora institucijama i raditi na prevladavanju ekstremizama. Zašto nije reagirala na povike Mirjani Rakić, predsjednici Vijeća za elektroničke medije,neovisnog regulatornog tijela ove države, da ide u Srbiju zato što je etnički Srpkinja? Zar ne vidi da je to u suprotnosti sa svim vrijednostima uređene građanske države? Ona nije pronašla valjan koncept obnašanja svoje dužnosti koji bi bio primjeren parlamentarnom sustavu.