Kraljevski muzej za srednju Afriku u Bruxellesu koji je nekoć slavio kolonijalnu povijest Belgije, ponovno se otvara nakon višegodišnjeg renoviranja, no ovaj put uz više kritičnosti prema tom mračnom razdoblju belgijske povijesti
Muzej pun povijesnih artefakata i prepariranih divljih životinja često su kritizirali jer su njegovi tvorci u potpunosti zanemarili svu brutalnost kojoj su bili izloženi milijuni stanovnika Konga za vrijeme vladavine kralja Leopolda II. od Belgije.
Zlatna statua europskoga misionara koji u naručju drži afričko dijete, izložena uz natpis: 'Belgija donosi civilizaciju u Kongo' ostaje u muzejskom postavu, no kustosi su joj odlučili dodati i egzaktan povijesni kontekst.
vezane vijesti
'Nadamo se da ćemo u novoobnovljeni muzej uspješno unijeti jednu novu priču', kazao je Guido Gryseels, upravitelj muzeja koji će se ponovno otvoriti za posjetitelje u prosincu.
Belgijska vlada je u modernizaciju neoklasične zgrade i parka koji je okružuje uložila 66 milijuna eura.
Dodatni prostor omogućit će proširenje muzejske kolekcije. Od prosinca će posjetitelji uz originalna djela iz kolonijalnog razdoblja moći razgledati i dio izložaka suvremene umjetnosti iz srednje Afrike.
'Ono što se dogodilo u Kongu, bez obzira na to koliko strašno bilo ne možemo izmijeniti niti ponovno ispisati povijest. No možemo predstaviti na ispravan način', rekao je Zuhal Demir, ministar u belgijskoj vladi.
Kralj Leopold II. je, poput mnogih drugih monarha krajem 19. i početkom 20. stoljeća znao koliki je značaj kolonija u drugim dijelovima svijeta. Poslije više bezuspješnih pokušaja da za Belgiju prigrabi neka područja Afrike i Azije Leopold je svu pažnju usmjerio na Kongo. Ondje je osnovao privatnu tvrtku pod nazivom 'Međunarodna udruga za istraživanje i civiliziranje Konga' te uspostavio vlast, postavši jedini vladar područja 76 puta većeg od Belgije.
Stanovnici Konga besplatno su i bez ikakvih prava prikupljali biljne sokove od kojih se izrađivala guma. Svako selo imalo je količinsku kvotu koju je moralo ispuniti. U suprotnom su pojedincima iz sela odsijecane ruke, bez obzira na to je li se radilo o muškarcu, ženi, starcu ili djetetu.
S obzirom na to da žrtve nije nitko popisao njihov broj do danas nije sa sigurnošću utvrđen. Govori se o dva do 15 milijuna ubijenih i umrlih od bolesti i iznemoglosti.
Posljednja saznanja antropologa upućuju na to da je riječ o čak 10 milijuna pobijenih.
