Hodajući nedavno jednom mirnom ulicom u blizini zagrebačkoga Kvaternikova trga, ususret mi je dolazio trkač, atletski građen mladić u urednoj sivoj trenirci, i u prolazu me tresnuo šakom ispod vrata, nastavivši dalje ubrzanim sprintom. Pribravši se od udarca i iznenađenja, shvatila sam da je ciljao, ali promašio moj zlatni lančić s privjeskom.

U ovo doba krize i to se događa usred bijela dana, ali moj skromni komadić nakita ipak nije završio u nekoj stanici za otkup zlata. U Zagrebu ih još viđate na svakom koraku, iako Hrvatsku više ne trese zlatna groznica kao 2011, kada ih je bilo vjerojatno više nego na Divljem zapadu. Za vrijeme radnog tjedna građani su znali donositi četrdesetak kilograma 14-karatnog zlata, a procjenjuje se da ga je te godine izvezeno u vrijednosti od 46 milijuna eura. Naši lančići, prstenje i naušnice iz nekih boljih vremena završavali su u talionicama preko granice, a na temelju činjenice da je 2011. na svjetskom tržištu zlata na raspolaganju bilo više od trećine starog, recikliranog, njemački geolog Thomas Siepelmeyer zaključio je da ga je u svijetu toliko na raspolaganju, da bi se mogla zatvoriti većina rudnika.

Krijumčari glavni

Ali zlata nikada dosta. Unatoč prognozama od prije tri godine da će unca 2014. doseći dvije tisuće dolara, cijena je trenutno stala na 1.250 dolara, no rudnici rade dalje, a onima koji danas kupuju zlato, u Die Zeitu poručuju da vjerojatno 'prilično prljaju ruke', jer ne znaju što kupuju. Naime, prema jednom aktualnom izvješću UN-a, primjerice, u Kongu je 98 posto proizvodnje zlata u rukama krijumčara, koji ga koriste za nabavu oružja pobunjeničkih skupina, pa kupujući vjenčano prstenje zaljubljeni parovi i umirovljenici koji žele uložiti svoj novac u sigurno (ne naši, naravno) ni ne znaju da njihovim parama hrane terorizam. Prema informacijama nevladinih udruga, 40 posto radne snage u kongoanskim rudnicima su – djeca.

Zakoni o rudarstvu idu uglavnom na ruku velikoj industriji, ostavljajući golemi prostor za rad manjim, ilegalnim rudnicima, u kojima 30, a po nekim procjenama čak 100 milijuna ljudi radi u robovskim uvjetima uz bijedne nadnice, bez osnovne sanitarne i zdravstvene zaštite i pristupa čistoj vodi, a zbog nestručnog korištenja otrovne žive i cijanida potrebnih u procesu izdvajanja plemenitog metala iz rudače, truju radnike i iza sebe ostavljaju zagađenu pustoš, ekološku katastrofu bez ikakvog javnog nadzora. Takvo zlato, naravno, na tržište stiže ilegalnim putem. U finim aktovkama iz Konga ili Perua može doći do indijskih ili kineskih zlatara, a potom u neku finu zlatarnicu u neki od glamuroznih trgovačkih centara Dubaija. Zbog nedostatka transparentnosti u opskrbnim lancima, potrošači stoga ni ne mogu znati pod kojim je uvjetima nastao njihov nakit. Računa se da su samo pobunjenici u istočnom Kongu na taj način zaradili 600 milijuna dolara.

Zakon za 'konfliktne sirovine'

To je razlog zbog kojega je u Europskoj uniji ove godine predstavljen nacrt zakona o transparentnosti trgovanja tzv. konfliktnim sirovinama, kojim se traži nadzor putovanja zlata od nalazišta, tj. rudnika, do potrošača. Osim zlata to se odnosi i na volfram, potreban u proizvodnji žarulja, kositar (nalazi se u leguri za kovanicu jednog eura) i tantal, važan u proizvodnji kondenzatora za mobitele. U SAD-u su već stali na kočnicu. Tvrtke koje žele biti na burzi, od 2010. moraju dokazivati podrijetlo konfliktnih sirovina, ali to se odnosi samo na one koje dolaze iz Konga ili susjednih zemalja, nakon čega se zarada oružanih skupina navodno smanjila na 65 posto.

Kao u slučaju dijamanata ili proizvodnje pamuka uz korištenje devastirajućih kemikalija i dječje radne snage, krijumčarenje je i u slučaju zlata zadnja karika u lancu zarade koja počinje uništavanjem okoliša. To najbolje znaju u kolumbijskoj pokrajini Choco na obali Tihog oceana na granici s Panamom, gustoj prašumi kojom se prometuje samo riječnim putevima, a iznad svega je bogata zlatom. Zlato se ovdje vadilo još u kolonijalnim vremenima, ali se ispiralo iz rijeka ili dobivalo iz rude korištenjem prirodnih sastojaka dobivenih iz biljaka. No kada je dolaskom krize protekle dekade cijena zlata počela vrtoglavo rasti, u Choco su stigli bageri i prašumu pretvorili u pustinju. Miniranjem su usitnjavali rudaču, a u preradi koristili otrovne kemikalije, ostavljajući iza sebe mjesečevu površinu s nezbrinutim zatrovanim muljem. S bagerima su stigle i naoružane bande, gotovo svi rudnici su ilegalni, a posao je u rukama lokalne mafije.

Tone rude za jedan prsten

Problem proizvodnje zlata je u tome što za količinu nekoliko grama potrebnu za običan prsten, morate prerovati nekoliko tona rude, što za okoliš znači katastrofu. To dobro znaju stanovnici zlatnoga Praga, koji i doslovce leže na zlatu. Naime, u brežuljcima u neposrednoj blizini češke prijestolnice otkriveno je 120 tona zaliha, ali unosan posao spriječili su građani neviđenim protestnim akcijama, digavši na noge cijelu zemlju. Zlato je simbol ljubavi, snage i obilja, ali njegov blještavi sjaj ima svoju crnu stranu.

Naravno, zlatna ogrlica na vratu finih dama ne ide s robovskim radom pogrbljene djece i opustošenim krajobrazima, pa neki od najpoznatijih zlatara poput Cartiera naglašavaju kako rade samo s provjerenim 'zelenim zlatom', dok je švicarski Chopard to glamurozno dokazao i izradom zelenog kipića Zlatne palme za Kanski filmski festival. Velika Britanija je 2011. prva uvela pečat za ekološki i društveno prihvatljivo proizvedeno 'čisto' zlato, a Njemačka je to učinila prošle godine. Filmska producentica i supruga poznatog glumca, Livia Firth, nosi samo nakit iz održive proizvodnje s FT (Fair Trade) pečatom. Kao što prodavači voća i povrća ističu eko-uzgoj banana ili krumpira, tako sve više malih zlatarskih obrtnika reklamiraju vjenčano prstenje i broševe od zelenog ili recikliranog zlata. Eto, hrvatska zlatna groznica barem je doprinijela nekim novim eko-trendovima.

Ali kako dobiti zeleno zlato? Usred devastiranog kolumbijskog Chocoua pokrenut je prije 15 godina projekt Oro Verde, okupivši tisuću malih skupljača zlata koji su to radili na način njihovih predaka, bez žive, bagera i dinamita. Iz toga je kasnije izrastao Savez za odgovorno rudarstvo (ARM), koji u Latinskoj Americi i Africi izdaje certifikate zadrugarima i malim rudnicima za eko čisti metal, bez dječjeg rada, uz korištenje zaštitne opreme i odgovarajuću stručnu obuku.

Industrijalci se boje

U dobrim vremenima, uz mnogo rada, Oro Verde je proizvodio godišnje tek nekoliko kilograma zlata i platine, neznatno u odnosu na 56 tona koliko ga je 2013. proizvela Kolumbija ili 420 tona Kina kao najveći proizvođač u svijetu. Oro Verde je danas u krizi, u projekt je uključeno još samo osam obitelji, pa su takvi alternativni pokušaji simbolični. Koliko će biti učinkovit zakon? Europski industrijalci ga se boje, a njemački upozoravaju da bi čak i primjena američke sužene verzije izazvala osam milijardi eura troškova, rast cijene zlata, a u slučaju volframa ili tantala veće troškove proizvodnje žarulja i kondenzatora za mobitele. Hoće li kupci, pitaju oni, doista biti spremni platiti više za prsten ili mobitel, da bi spriječili ilegalnu nabavu oružja i zaradu na dječjim žuljevima?