Stipić je vodio referendumsku inicijativu protiv zakona o outsourcingu te 'Nećete bez naroda' kada je Milanovićeva vlada pokušala promijeniti Zakon o referendumu. Smatra da je tih prikupljenih gotovo 700 tisuća potpisa protiv zakona o outsourcingu pravo čudo jer se radilo o socijalnom pitanju, a Hrvati nisu narod koji je visoko socijalno senzibiliziran.

On misli da je glavni problem s referendumima to što je politika kroz zakonske regulative osigurala da do referenduma uopće ne dođe. Propisan je visok broj potpisa koje treba prikupiti, što, kaže, graniči s nehumanošću. Prije je to bilo nešto više od 400 tisuća, a sada je nešto manje, ali i dalje puno i previše.

'Praktički trebate skupiti 30 do 35 tisuća potpisa dnevno. To je teško i kad imate mogućnost skupljanja na javnim mjestima jer je dovoljno da vam se dogodi nekoliko kišnih dana i to ne možete poslije nadoknaditi. Nastojanje tadašnje SDP-ove vlasti, koje je HDZ tada osuđivao, bilo je da se prikupljanje potpisa preusmjeri prema uredima državne uprave. To je bio način da se ubije referendum. On bi po mogućnosti postojao, ali stvarno ga ne bi bilo', kaže Stipić.

Dodaje da im je otvorenu podršku tada davao oporbeni HDZ, a sada se nalazi pod optužbama da je prepisao tadašnja SDP-ova rješenja.

'Kada su davali tu podršku, oni nisu mislili ozbiljno, već su to promatrali kao sredstvo za pridobivanje naklonosti nekih budućih birača', kaže Stipić te ističe da su referendumi u političkom procesu predmet najrazličitijih manipulacija.

>>> Samo tri nisu propala: Prisjetite se što se sve htjelo mijenjati referendumima otkad je demokratske Hrvatske

Zašto se politika boji naroda na referendumima? 'Vrlo jednostavno - jer bi volja naroda bila suprotna volji politike', odgovara nam Stipić, dodajući da kad želiš donijeti odluku za koju procijeniš da je narod neće podržati, onda napraviš sve da narodu ne daš priliku da se izjasni o toj odluci.

'Priča o referendumima baš je mutna priča, ali nije mutna onako kako se to želi prikazati. Znate, tu uvijek ide ono 'držite lopova' i uvijek se pila okreće naopako pa se kaže kako se potpisi skupljaju ovako ili onako. Prvo postaviš prag koji je gotovo nemoguće sakupiti, a onda ideš tražiti dlaku u jajetu', smatra ovaj veteran referendumskih inicijativa.

Stipić je mišljenja da je ključno omogućiti stotinama tisuća građana ove zemlje da iskažu stav o nekom pitanju.

'To vlasti nikako ne odgovara pa je onda napravila te zaštitne mehanizme, a jedan je Zakon o referendumu, prema kojemu se mora skupiti prevelik broj potpisa i ako uspiješ, to me podsjeća na ono doba kad je vladalo to da Dinamo ne može biti prvak, a ako jest, onda se primjenjuje članak prvi', pomalo je ironičan Stipić te je oštricu svoje kritike usmjerio i prema Ustavnom sudu jer je bio zabranio njegov referendum o outsourcingu.

Sindikalac smatra da se, kada se pogledaju sve odluke Ustavnog suda, čovjek mora zapitati postoji li neko pitanje koje bi moglo proći taj prag da se o njemu može izjašnjavati na referendumu. Objasnio je da su tada prilikom formiranja pitanja za referendum bili angažirali gotovo sve ugledne profesore ustavnog prava u zemlji. No ipak su ga kasnije srušili suci Ustavnog suda, koji nisu suci ustavnog prava, s objašnjenjem da je diletantski napravljeno… 'Kao da sam ga ja pisao, a ne stručnjaci kojima je to posao. To sve navodi na zaključak da bi jedini referendum koji bi mogao proći bio onaj koji bi sama vlast inicirala', smatra Stipić, a najviše mu smeta nevjerodostojnost.

>>> Saborska oporba: Zakon o financiranju stranaka je harač i pokušaj zabrane referenduma

Navodi da ne treba sumnjati da će sada u obranu prikupljanja potpisa na javnim mjestima stati isti oni koji su sve radili da to spriječe 2015. godine. 'Kako to ide kod nas, oni su u međuvremenu progledali i sada su zagovornici neposredne demokracije. Ti isti koji su je htjeli kastrirati na sve moguće načine prije nekoliko godina. A i jedni i drugi računaju na to da hrvatski građani brzo zaboravljaju i u tome su u pravu', ustvrdio je Stipić.

Ivica Relković, koji je danas najpoznatiji kao komentator političkih zbivanja, bio je koordinator građanske inicijative More je kopno, koja je prikupljala potpise 2009. godine za referendum o sporazumu o arbitraži sa Slovenijom. Iako nisu uspjeli prikupiti potpise, Relković kaže da je vrijeme pokazalo da su bili u pravu kada su se protivili tom sporazumu jer je na kraju odbačen.

Na pitanje zašto se vlast u Hrvatskoj boji referenduma Relković odgovara da se možda plaše toga koja bi referendumska pitanja mogla doći na dnevni red.

'Kad je HDZ bio u oporbi, onda mu je nešto moglo odgovarati pa su rekli 'idemo to podržati'. Ali kad ne znaju koja će pitanja doći na red, onda im je referendum očito nešto za što bi voljeli da se u njihove četiri godine ne dogodi – kako jedni tako i drugi', smatra Relković.

Očekivao je da će rasprava o referendumu biti puno konstruktivnija te da bi se dogovorilo koja područja mogu, a koja ne mogu biti obuhvaćena građanskim referendumom. Da se točno definira što može, a što ne može na referendum. Tada bi, po njegovu mišljenju, proceduru trebalo pojednostavniti, a ne otežati.

'Zašto? Zato što bi ponekad Vlada trebala željeti da joj se skine neki potencijalni teret s leđa na taj način. Očito se u neka klasična politička razmišljanja kod nas ne uklapa referendum koji nije niknuo u glavi vladajućih. Kod nas je referendum nešto što ne želi bilo koja vlast', mišljenja je ovaj stručnjak.

Kaže da je sada zbog fokusa na ove dvije građanske inicijative, a pritom se ne moramo slagati s određenim područjima i pitanjima, ispalo da će sve građanske inicijative biti problematične nekome. Mišljenja je također da je trebalo definirati prostor tema o kojima se može odlučivati na referendumu.

'Tada je logika bila da bi se sve što nije rubno trebalo prihvatiti. Jer zašto da idem na neko općinsko mjesto potpisivati za referendum? Onda recimo da nema referenduma u Ustavu i gotovo', kaže Relković.

Sada ministar Kuščević želi uvesti u zakon odredbu da se s donatorima inicijativa sklopi ugovor te da se objave njihova imena.

Relković podsjeća da su oni svoju inicijativu prije deset godina napravili doslovno 'na mah' jer nije bilo vremena za pripreme nakon što je Sabor već bio odredio datum potvrde sporazuma sa Slovenijom. Zbog toga su vlastitim novcem financirali gorivo i rastrčali se Hrvatskom.

'Međutim, ako imaš malo više vremena, ipak bi trebalo financijski razlikovati ono što financiramo svi građani, stranke kroz proračun i donatori. No koliko god želimo da se prikaže što su bile donacije, ako unaprijed tražite nekakav papir, to je dosta upitno jer kao što nećete otići u neku općinsku zgradu kroz pet hodnika da biste se negdje potpisali za referendum, tako se u Hrvatskoj mnogi donatori boje, ako je referendumsko pitanje kontra onoga što je vlast, hoće li im kao poduzetnicima netko sutra zbog toga stvoriti problem. Probajte skupiti od hrvatskih poduzetnika novac za benignu stvar i svi će pitati ima li veze s politikom. Ima li i marginalne veze s politikom, odmah dolazi i kaže 'nemoj me, molim te'. To je otegotna okolnost i ovdje naglašavam da ni lijeva ni desna ni centristička ni liberalna inicijativa neće uspjeti ako bi se išlo s ovim radikalnim mjerama', mišljenja je Relković.

Kaže da se zalaže za mjere da se evidentira to da su donacije provedene i da se provjeri na što su utrošene, ali smatra da su bilo kakva očitovanja koja bi bila potrebna znak da nema šanse da se pokrene inicijativu.

'Građanske inicijative dobrim dijelom žive na entuzijazmu. Ako ubijete entuzijazam, nema ni građanske inicijative. Tko god sutra pokuša, susrest će se s tim problemom. Ako je inicijativa altruistična, entuzijastična, onda mnogi uplate i sipaju gorivo i ne pitaju hoće li im se refundirati novac. Ako krenete zaista do zadnjeg slova u papirologiju, onda neće htjeti sudjelovati', stava je Relković.

Mainstream politika koja nastoji isključiti birače iz nekih svojih politika, zaključuje, radi sama protiv sebe.