U Hrvatskoj se na putu od crpilišta do krajnjeg korisnika izgubi u prosjeku 50 posto vode. Posljednja izvješća Državne revizije otkrivaju da pojedini vodovodi imaju gubitke i veće od 70 posto. A 1. siječnja 2023. na snagu bi trebao stupiti dio Uredbe o visini naknade za korištenje voda, prema kojoj će vodovodne tvrtke plaćati svu vodu koju zahvate, a ne samo koju isporuče. To bi pak moglo dovesti do poskupljenja vode za građane od dvadesetak posto
Istraživanje Eurostata od prije tri godine pokazalo je da Hrvatska ima najviše zaliha pitke vode po glavi stanovnika u EU (s dugoročnim prosjekom od 27.330 m3 po stanovniku), dok je UNESCO-vo izvješće o dostupnosti vode i bogatstvu izvora Hrvatsku smjestilo među prvih pet u Europi i među četrdesetak zemalja svijeta najbogatijih vodom. A kako Hrvatska gospodari njome? Tako da se ponaša poput pijanog milijardera jer, prema podacima iz Izvješća o stanju u sektoru vodnih usluga za 2020., koje je u Saboru usvojeno početkom ove godine, gubici između onog što je iscrpljeno i isporučeno kućanstvima i poslovnim korisnicima je 49,87 posto.
Prosječna potrošnja u kućanstvima u 2020. iznosila je 135 litara dnevno po stanovniku, odnosno 11,34 m3 mjesečno po kućanstvu. Da bi svakom građaninu dnevno isporučili tih 135 litara vode, javni vodovodi moraju ispumpati gotovo 263 litre. Najveći gubici su u apsolutnim brojkama kod vodovoda koji crpe najveće količine vode, a to su u pravilu tvrtke u vlasništvu najvećih gradova u državi koji imaju najdužu mrežu, najviše potrošača, a u pravilu su im gubici prosječno 50 posto.
vezane vijesti
Proteklih godina gubici su se u Zagrebu kretali između 50 i 52,7 posto, a nedavno objavljeni podaci Državne revizije pokazuju da je gubitak splitskog Vodovoda i kanalizacije i dalje veći od 58 posto, koliko je bio nekoliko zadnjih godina. Tako je u 2020. iznosio 59,4 posto, a u prvih šest mjeseci 2021. bio je 58,8 posto. Kako to izgleda u milijunima kubika vode, pokazuju brojke za 2020. godinu, kada je zahvaćeno 45.798.353 m³ vode, isporučeno je 18.603.470 m³ vode, a gubitak vode je 27.194.883 m³.
Osim dotrajalih cijevi, poseban problem splitskom VIK-u predstavljaju kradljivci vode, odnosno oni koji je neovlašteno troše. Strategija razvoja ViK-a 2019.-2030. kao ključan prioritet navela je smanjenje gubitka vode do kraja desetljeća na razinu od 35 posto. No da ima gradova u kojima su gubici vode u postocima veći od onih u Splitu i Zagrebu, svjedoče podaci koje je također Državna revizija objavila za zadarski Vodovod i ViK Ogulin. Na zadarskom području gubici rastu iz godine u godinu pa su tako 2018. iznosili 66 posto, a u 2020. su dosegnuli 69,7 posto. Razlika između prosječno mjesečno zahvaćene (208.650 m³) i isporučene količine vode 58 156 m³) ogulinskog VIK-a tijekom 2020. bila je 150.494 m³ vode, a gubitak nevjerojatnih 72,2 posto. Kao ključni razlog za gubitak u izvješću se navodi prosječna starost cijevi od 70 godina te dužina vodovodne mreže.
No da ima onih koji su se proteklih desetljeća brinuli o svom podzemlju i u njega ulagali, svjedoči primjer pulskog Vodovoda, čije je poslovanje također bilo predmet interesa Državne revizije. Podaci govore da je na području tamošnjeg Vodovoda gubitak vode s 19 posto u 2019. godini u 2020. pao na 17,8 posto. Prema Strategiji upravljanja vodama Republike Hrvatske, prihvatljiva vrijednost gubitaka vode je od 15 do 20 posto, a Europska unija prihvatljivima smatra one od 15 do 18 posto. Ne bi li natjerala javna vodovodna poduzeća da smanje gubitke vode, vlada Andreja Plenkovića donijela je u proljeće 2020. Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadi za korištenje voda, prema kojoj će s prvim danom 2023. vodovodna poduzeća plaćati naknadu na svu vodu koju zahvate, a ne samo na isporučene količine, kao što je sad slučaj.
Država im je uvela naknadu od 1,89 kuna na svaki kubik zahvaćene površinske ili podzemne vode. Uredba predviđa dva modela za obračun naknade za korištenje voda - jednu će, onu višu, plaćati isporučitelji koji imaju više od 25 posto gubitka zahvaćene vode, a onu povoljniju, nižu, plaćat će isporučitelji kojima do potrošača iscuri manje od 25 posto vode. U konačnici će to sve platiti građani na koje će lokalni vodovodi zasigurno prebaciti trošak. Kako su iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike tada pojasnili, 'poskupljenje vode za građane neće smjeti biti veće od tri kune po kubiku, uključujući PDV, i to u odnosu na cijenu koja na snazi bude 2022. godine'.
A prosječna potrošnja kućanstva u Hrvatskoj je danas je nešto viša od 11 metara kubnih uz prosječnu cijenu od oko 16 kuna za kubik. Tu treba dodati i prosječnu fiksnu naknadu od oko 20 kuna, pa ne treba biti veliki matematičar i zaključiti da bi cijena mogla narasti, ako kubik poskupi za tri kune, za oko dvadeset posto, odnosno da bi prosječni račun za vodu mogao biti oko 220-230 kuna. A kako bi se moglo prijeći na obračun naknade za korištenje voda na zahvaćene količine, već spomenuta uredba je propisala da Hrvatske vode do 30. rujna 2022. na svih 526 izvorišta/vodozahvata javne vodoopskrbe ugrade potrebnu opremu kako bi se digitalnim putem u realnom vremenu mogli prikupljati podaci o zahvaćenim količinama vode.
Ne bi li smanjila gubitke, Hrvatska si je zadala ambiciozan cilj u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) 2021. - 2026., prema kojem je predviđeno da se gubici do tada smanje za 25 posto. U istom periodu predviđeno je ulaganje iz okvira NPOO-a u izgradnju/rekonstrukciju ukupno 956 km mreže javne vodoopskrbe te smanjiti gubitke za minimalno 25 posto na dijelovima sustava koji su predmet rekonstrukcije. Hoće se to uistinu dogoditi, tek ostaje vidjeti, kao i to hoće li članak 2. spomenute uredbe stupiti na snagu jer bi poskupljenje od dvadesetak posto po mjesečnom računu za građane bio novi teški udarac na novčanike u doba u kojem je inflacija na najvišoj razini u posljednja dva desetljeća, a gradovi i općine se nisu pretjerano pretrgli da smanje gubitke.
