Nedavno je potpisan ugovor Ministarstva turizma i Instituta za turizam o izradi nove strategije turizma, koja bi trebala vrijediti do 2020. godine. Kao što se i stranke potpisnice za sebe zaklinju idejom održivog razvoja, tako su i osnovni ciljevi buduće strategije predodređeni zaštitom okoliša. I izjava ministra turizma Damira Bajsa, tijekom priprema za novu strategiju, kaže da je zaštita 'prirodnih resursa' jedno od rijetkih konsenzusa o tome što naš turizam želi.

Međutim, nitko ni u Župan-Ruskovićevoj strategiji koja je 'istekla' 2010. godine nije branio promicanje prirode, dapače. Među deset strateških ciljeva, kojima se iznosi vizija razvoja turizma na cijelom području Hrvatske, visoki treći i četvrti su posvećeni okolišu. Jedan se zauzima za donošenje prostornog plana kojemu je cilj očuvanje 'atraktivnih prirodnih resursa' i poticanje održivog razvoja turizma, a drugi za postavljanje ekoloških standarda u temelje odnosa prema turističkim potencijalima.

A pitanje prirode za hrvatski turizam je temeljno iz najmanje dva razloga. Prvo, osnovne teorijske premise pokazuju, a ankete među posjetiteljima to potvrđuju, da je priroda temeljni i najjači turistički motiv pri odabiru odredišta u Hrvatskoj. Čak i kad turisti ispred njega stavljaju druge vrijednosti, poput spomeničke baštine, gradskih jezgri ili kulturnih festivala, prirodni ambijent tih odredišta je toliko važan da bez njega ne bi ni postojalo tako definirano odredište niti bi motiv sam po sebi imao tako privlačnu snagu. Drugo, što nije samo vezano za turizam, ali kod njega ima bezuvjetnu ulogu: slika prirode određuje doživljaj cjeline svijeta u kojem živimo i, ako je nemamo, mi smo zapravo dezorijentirani, premda toga ne moramo biti svjesni.

NAŠ TURIZAM SKORO NIŠTA NE MISLI O PRIRODI

Međutim, naš turizam drži do ekoloških pristupa kao do lanjskog snijega. Nije lako ni povjeravati do koje mjere u turizmu vlada propuh na mjestu iznad kojeg piše priroda i okoliš. Ovaj autor najprije je napravio članak koji je slijedeći te krivine nabrojao Markove konake dok nije u razgovoru s prijateljima iz struke to uočio i preradio tekst. To je kao da uđete sa sunčanog prostora u mračan podrum i tražite stvar koja ondje ne postoji.
U cijelom prostoru turizma našli smo samo nekoliko radova koji se ozbiljnije bave prirodom, i to unutar nezavisne znanosti, a od ekspertiza i razrađenih projekata na tragu spomenute strategije i nedvojbenog konsenzusa za novu strategiju – ništa. Posebno ništa od tihih očekivanja da ćemo naići na posebne prinose upoznavanju hrvatske prirode za koje je zaslužan turizam. Čovjek se zaprepasti činjenicom da naš turizam skoro ništa ne misli o prirodi.

Zapravo, priroda je za turizam resurs koju on pomalo autistički muze sve dok je ima. On prema prirodi nema nikakve skrbi ni empatije. Česti termin koji koristi za nju – prirodne ljepote – ne znači mnogo, budući je to estetski pojam iz sredine 18. stoljeća koji je u marketingu i PR-u iskorišten da zamračuje sve potisnute vrijednosti naše prirode. Svođenje odnosa prema prirodi na prirodne ljepote isto je što i situacija u kojoj bi dijete svoju majku voljelo samo pod uvjetom da je misica. To se dobro vidi u svakom području: planiranju razvoja, stvaranju turističkog proizvoda, marketingu, itd.

Zato ne treba čuditi što je u promidžbenim materijalima od privatnog kampa od državne razine priroda tek jedna šarena laža kojoj ne vjeruju ni pisci teksta. Ponekad je prikazuju umjerenijim izrazima, ali gotovo uvijek do neukusa protkanu terminima iz područja magije i jeftinih senzacija. Izrazi poput tajnoviti oblici, čudesni ugođaj, čaroban krajolik, krajolik snova, nezaboravno odredište, vrhunska atrakcija, zemlja prave božanske inspiracije – ne kažu zapravo ništa o prirodi. Neki najvažniji pojmovi iz primorskih krajolika, kao krš, ostaju trajna ignorancija naše turističke propagande. On se uglavnom spominje u opisima hrvatskih nacionalnih parkova i nekih drugih prirodnih toposa u kojima je prirodoslovlje jače prisutno. Turisti zaista moraju biti blesavci ako se ozbiljnije oslanjanju na ove materijale.

ZA 'NORMALNE' TURISTE NEMA DOVOLJNO PRIRODNE PONUDE

To se potvrđuje u sektorima i proizvodima u kojima je ona isključivi sadržaj, u avanturizmu kao što su kajak, skokovi, maraton itd. Ta je ponuda marginalna, događaji su uglavnom kratkotrajni, okrenuti malom broju ljudi, povezani s povećanim fizičkim naporima, i obični se turisti u njima osjećaju autsajderima. Kapaciteti ekoturizma ili geoturizma su također skromni. Dojam je da za 'normalne' turiste ponuda 'prirode' nije razrađena niti ima dovoljno materijala, te da teren nije prilagođen pristupu takvom proizvodu s obzirom na ljude, putokaze ili skloništa. Možda i zato takvi posjetitelji nerijetko zaglave bez pomoći negdje na Biokovu ili Velebitu te, na svoj očaj, rajski odmor pretvaraju u moru crnih kronika, koje će za sve vijeke ostaviti ožiljak na njihovu doživljaju krajolika.

Međutim, ni zaštićeni dijelovi prirode, u kojima je prostor dobro opisan i poznat, nisu nužno valorizirani u turizmu. To pokazuje većina nacionalnih parkova koji ne ostvaruju ozbiljne prihode od turizma, a o nižim kategorijama zaštite da i ne govorimo. Također, u zemlji pećina i jama ne postoji ponuda koja će ozbiljnije prijeći 50 tisuća posjetitelja godišnje, što je oko 20 puta manje od rekorda slovenske Postojne, prilično udaljene od mora.

UMJESTO DA SADE, HRVATSKI TURISTIČKI DJELATNICI SIJEKU BOROVE

Manjkav pristup prirodi u turizmu nije, dakle, samo greška u stilu ili mala marketinška nespretnost. Naš turizam ne vidi da počiva na prirodi i da o njoj u potpunosti ovisi. On ne uviđa da može zaraditi velike novce na spremnosti prosječna turista da većom cijenom doprinese zaštiti prirode. Jedno istraživanje koje je provela Zrinka Marušić s Instituta za turizam u Zagrebu pokazalo je da bi turisti u Hrvatskoj bili spremni platiti hotelsku sobu 1 do 2,5 dolara više ako ona ima pogled na krajolik sa šumom. Pritom je uzimana u obzir samo estetska vrijednost šume, bez ikakve druge koristi, zraka, hlada, ičega. Prema broju noćenja, iz sredine prošlog desetljeća tako izražena spremnost mogla bi donijeti hrvatskom turizmu gotovo 50 milijuna dolara godišnje. Koliko je poznato, nitko nije pokušao definirati turistički proizvod koji bi uzeo te novce, možda i zato što je istraživanje bilo motivirano idejom o pošumljavanju obale, a sufinancirala ga je Svjetska banka. Dapače, neki dan je uprava hotela Punta iz Vodica posjekla više od sto borova ispred hotela kako bi 'zaštitila' vozila svojih gostiju od smole s drveća.

SEDAM PUTA VEĆA ŠTETA NEGO KORIST OD KRUZERA

Otprilike isto tolike eura (53 milijuna) donijeli su kruzeri hrvatskom turizmu pretprošle godine. U dijelu javnosti oni se smatraju dobrim poslom, a stanovnici njihovih destinacija čupaju kosu od bijesa jer im potpuno blokiraju život. Pritom neki djelatnici bez kojih je taj projekt nemoguć, kao turistički vodiči, ne dobiju novac po devet mjeseci, pa i dulje. Međutim, istraživanje o utjecaju i efektima kruzera na okoliš Jadrana, koje je uradio Hrvoje Carić, također s Instituta za turizam, pokazalo je da je cijena opterećenja okoliša koja nije izražena ni u kakvoj turističkoj bilanci – sedam puta veća od koristi za domaću ekonomiju. A jednog dana ćemo je morati platiti. Carić je došao do toga iznosa tako što je izračunao opterećenje okoliša kroz procijenjenu kvantifikaciju krutog otpada, onečišćenja zraka, otpadnih vode i opasnog otpada koji nastane s obzirom na broj posjetitelja s kruzera, te ih povezao s troškovima. Kumulacija tako prikrivenih opterećenja jest piljenje grane na kojoj turizma sjedi. Postoje neke sumnje da bi ukupni prihodi od hrvatskog turizma mogli biti nedovoljni da pokriju štete po okoliš koje se ne prati, ne istražuje niti izražava. A to je valjda propisala i prošla strategija!

UMJESTO SEMINARA O ODGOVORNOM TURIZMU, DRŽAVNI TAJNIK ODABRAO HODOČAŠĆE

Ono što je Carić još dokučio stručnim metodama – da sektor donosi odluke na temelju manjka informacija, dakle, napamet, i to pod utjecajem politike – potvrdilo se pred očima svima nama amaterima kad je predsjednica Vlade zabranila plakat s ženskom stražnjicom u kupaćem kostimu, bez čega je nemoguće zamisliti turizam igdje u svijetu. Ni ona ni itko iz turističke vlasti nisu pokazali zabrinutost objavljenim znanstvenim rezultatom Carićevih istraživanja, čak i kad znaju da time oduzimamo životni prostor i resurse budućim generacijama. To bi valjda trebalo biti razumljivo osobi koja je dio svoje karijere bila ministrica međugeneracijske solidarnosti. Relativna uspješnost našeg turizma, na kojem će se razvojem znanosti otkrivati teške dubioze, pored beskrajne vrijednosti naše prirode, uvelike ovisi o inozemnoj konjukturi i nije u tolikoj mjeri plod naših promišljenih djelovanja. Umjesto da potiče i osluškuje ekološku znanost i uključuje ju u donošenje odluka, turistička vlast prema prirodi očituje usiljenu frigidnost, tupi po svom te odgovora skupim marketingom i odnosima s javnošću.

U isto vrijeme kad je u Poreču potpisan sporazum za novu strategiju, na drugom kraju Lijepe Naše, u Dubrovniku, održan je skup o odgovornom turizmu, koji je ponudio Kodeks za odgovornu destinaciju. Njezino težište nalazi se u rečenici da treba graditi turizam koji će predstavljati izvor koristi i dobrobiti za lokalnu zajednicu i odgovorno se odnositi prema domaćem teritoriju. Okupio je vrhunske domaće i međunarodne stručnjake, nevladine organizacije i ljude sa sveučilišta. Financirala ga je talijanska vlada. Nije ga pozdravio ni gradonačelnik 'najturističkijeg' grada u Hrvatskoj, da ne govorimo netko iz ministarstva. Tjedan dana potom, državni tajnik za turizam Ivo Mujo sudjelovao je na vjerskom hodočašću u Konavlima. Umjesto da uči o odgovornom turizmu, micao je usnama neku molitvu, misleći na naklonost birača. Dok je tako, turizam će biti dalje od dobrobiti zajednice, a puno bliži ulozi jednog od najvećih parazita hrvatske prirode.

Od turizma tražimo da nadomjesti sve ono što fali zemlji koja se pretvorila u jedno veliko trgovište i da bude neka vrsta otkupitelja svih naših propusta. Kad se tome pribroje naša gotovanska i mitološka svijest, pa prosječne predodžbe o turizmu kao nečemu lijepom, čistom i – budimo iskreni – prilično sporednom, od njega očekujemo da bude Mila Gojsalić. Da sagori za nas kako bi osigurao opravdanje vladajućoj eliti do sljedeće sezone.