Slovenski rudarski rov Barbara na području Hude Jame godinama je bio dobro skrivan dio mozaika o stradanjima u završnici Drugoga svjetskoga rata i odmah nakon njega, a bila je to jedna od 'usputnih', za neke, i posljednja postaja križnog puta, izjavila je Martina Grahek-Ravančić, suradnica na projektu 'Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću' Hrvatskog instituta za povijest
ZAGREB - Kako navodi, po dostupnim sjećanjima pretpostavljalo se da u rovu Barbari ima najviše slovenskih domobrana koji su dovoženi iz logora Teharje kod Celja te pripadnika Oružanih snaga NDH i njemačke vojske.
"Neka svjedočanstva upućuju da bi slična grobišta mogla postojati i u rudnicima kod Hrastnika", izjavila je.
Žicom vezane kosti, smrskane lubanje ili prostrijelne rane - detalji su, kako napominje, koji se mogu naći i u grobištima u Teznu, Zgornjoj Hudinji, Konfinu I. i drugima.
Primijenjene metode, trajanje i masovnost zločina jasno govore da to nije moglo biti tek djelo pojedinaca, koji su se 'odmetnuli' od načelne upute, pa je stoga vidljivo da je o "likvidaciji" odlučeno u najvišem jugoslavenskom komunističkom vrhu, izjavila je. Dodala je kako to "ne znači zanemarivanje, a još manje isključuje odgovornost pripadnika jedinica na terenu".
Martina Grahek-Ravančić smatra kako o tome zadnju riječ trebaju dati odgovarajuće ustanove, jer pitanje procesuiranja zločina prelazi okvire povjesničarske struke.
Kao što je poznato, u svibnju 1945. mnoštvo raznih vojski i civila (do sada ne postoje neki konkretni brojčani podatci) pošlo je prema zapadu, nadajući se zaštiti zapadnih saveznika. Na pregovorima u bleiburškom dvorcu Britanci odbijaju predaju Oružanih snaga NDH i prenose je na jedinice Jugoslavenske armije, nakon čega počinje dugotrajan put povratka. Na tom putu pridruživali su im se i zarobljenici koji su, uspjevši se probiti u savezničku zonu, naknadno (do kraja svibnja) repatrirani brojnim željezničkim transportima.
"Posebno teška dionica povratka bila je kroz Sloveniju, o čemu svjedoči gotovo 600 do sada utvrđenih grobišta. Pitanje je što je sve zapravo podrazumijevala 'opreznost i predostrožnost' koja je bila naložena jedinicama JA pri sprovođenju zarobljeničke kolone", rekla je.
Drži kako se vjerojatno nikad neće doznati točne brojke ukupnih stradanja i što se sve događalo u svibnju 1945., te kako je nedopustivo da se ta činjenica rabi samo s jednim ciljem, a to je da se relativizira problem.
Podsjeća na sjećanje u kojem stoji: "Nisu nam sudili. Niti su nas ispitivali, niti su proveli bilo kakvu istragu. Imena nam nisu popisali, čak nas nisu ni prebrojili. U smrt su nas poslali jednostavno i nehajno, bez ikakvih ceremonija, bez smrtopisa, bez žurbe, bez uzbuđenja."
Martina Grahek-Ravančić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala je o temi "Bleiburg i križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi".
