Pogotovo ako se radi o tekstovima u sutonu njegove političke karijere, a nakon što je podnio ostavku u stranci i najavio da se više neće kandidirati za župana, to je vrlo predvidiv razvoj događaja. Sprema mu se premještaj u zavjetrinu.

Žinićeve afere dakako nisu otkrivene potpuno slučajno, jer su na njima radili brojni sjajni istraživački novinari kojima je dovoljan jedan povod - recimo, potres - da bi raspetljali cijeli splet nepravilnosti, nezakonitosti i nemoralnosti koji se godinama odvija u pozadini. Slučajnost se odnosi na dojam da bi se navlaš jednake nepravilnosti otkrile gdje god potres udari, odnosno gdje god oni začačkaju.

No Ivo Žinić je, eto, nastradao: još u srijedu navečer batrgao se priopćenjem o 'medijskoj hajci, nasrtaju i linču njega i njegove obitelji', da bi u četvrtak ujutro HDZ objavio vijest o njegovoj ostavci i očiglednom postupnom izmicanju iz političke sfere. Može se nadati da će afera stati na tome, kako je dosad obično bivalo u sličnim slučajevima.

Inženjer, dragovoljac, političar

Župan s ograničenim rokom trajanja rođen je 1960. godine u Glini. Osnovnu školu završava u mjestu Gora, gimnaziju u Petrinji, a u Zagrebi stječe zvanje diplomiranog inženjera arhitekture. Sredinom osamdesetih zapošljava se u Arhitektonskom projektnom birou Petrinja, u kojem dočekuje rat. Nisu zapamćena njegova važnija arhitektonska ostvarenja.

Početkom devedesetih bio je dragovoljac Domovinskog rata, dogurao je do čina bojnika te nekoliko spomenica i priznanja. U tim godinama počinje raditi kao pročelnik, a potom i kao viši stručni suradnik u Ministarstvu razvitka i obnove zadužen za projekt obnove kuća. Na petrinjskom i sisačkom području, dakako. Potom postaje načelnik odjela u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, zatim odlazi u Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva na poziciju ravnatelja Uprave za integrirani regionalni razvoj, onda i za voditelja regionalnog ureda Petrinja pri Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU-a.

Bivši ministri i šefovi danas uglavnom tvrde da ga se ne sjećaju.

Paralelno Žinić gradi političku biografiju: godine 1997. ulazi u predsjedništvo Gradskog odbora HDZ-a Gline i postaje predsjednik Gradskog vijeća u dva mandata, sve do 2005. godine. Tada postaje i dogradonačelnik, a od 2012. godine preuzima i gradsku i županijsku organizaciju stranke. Dvije godine kasnije, nakon što Marina Lovrić Merzel završava u zatvoru, postaje i županom. Na unutarstranačkim izborima snažno podržava Andreja Plenkovića.

Jedan od dvojice sinova očevim stopama

U jednoj od najsiromašnijih hrvatskih županija pamte da je bez natječaja kupio luksuznu službenu limuzinu koju je potom dva puta slupao, ali i da je osnovao 'Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju'. Rezultati istraživanja svemira zasad nisu spektakularni, kao ni efekti raskošnog izleta u Pariz, u kojem je s velikom delegacijom predstavljao turističku ponudu svoga kraja.

Jedan od dvojice sinova krenuo je očevim stopama i postao dogradonačelnikom Gline dok je drugi zaposlen u obližnjoj kaznionici, također na javnim jaslama. Novinarku Đurđicu Klancir, koja je pisala o tome, tužio je za duševnu bol, a zatim i pokušao zastrašiti tako što joj je - po svemu sudeći u dogovoru s policijskim šefom, s kojim je snimljen u razgovoru - na vrata redakcije poslao uniformirane osobe sa zadatkom da 'utvrde točnu adresu na koju župan može poslati tužbu'.

Županijsku vlast formirao je u sjeni optužbi da je kupio troje dotad oporbenih vijećnika, zbog čega je protiv njega podnesena i kaznena prijava. Za razliku od slučaja Sabo, slučaj Žinić nije istraživan s velikim entuzijazmom, pa je uskoro potonuo u zaborav.

Iz podataka o njemu poznatih prije potresa, odnosno prije nego što su nečistoće pogodile ventilator, vrijedi zabilježiti još veliki korona party za vrijeme prvog lockdowna u ožujku, no kao rezultat svega tek je njegov sin podnio ostavku na mjesto u Stožeru civilne zaštite. Zlobnici će reći da mu je to odgovaralo, još je manje trebao raditi.

A onda je, rekli smo, uslijedio potres, pa i postupno otkrivanje dijela Žinićeve biografije posvećenog imovinskom ratu.

Otkrilo se da živi u državnoj kući, u koju se uselio još 1995. godine i koju je država potom otkupila od izbjeglog Srbina. Pa potom da je plaćao najam od 100 kuna mjesečno, ali samo do 2008. godine, otkada ne plaća ništa.

'Ali plaćao sam režije', pravdao se. Nije objasnio zašto je u imovinsku karticu upisao vlasništvo nad objektom koji je imao ambiciju otkupiti, ali to još uvijek nije učinio, te zašto je zapisao da ga je stekao darovanjem.

Zatim je isplivao podatak da je država obnovila veliko imanje njegovih roditelja na kojemu je živio prije rata, i to na zahtjev ni manje ni više nego četrnaest osoba, što bi značilo da je njegovo stambeno pitanje ipak riješeno. Onda se doznalo da je i supruga naslijedila nešto, ali to nije upisao u imovinsku karticu.

Pa je zatim ruševina koju je kupio njegov sin misterioznim propustom dobila crvenu naljepnicu, baš kao da je nastradala u potresu, a ne tri desetljeća ranije.

Stan u Zagrebu šlag na tortu

I onda šlag na tortu - otkriće da mu je prije svega toga na korištenje dodijeljen državni stan u Zagrebu, a koji je zadržao do danas usprkos zahtjevu za iseljenje i tužbi države. Kada su novinari i to otkrili, pokušao se kamuflirati tako što je na parlafonu prekrio svoje prezime i tako što je objašnjavao da 'nema pojma tko ondje živi'.

I frazama o napadima/konstrukcijama/lažima/medijskom linču, kako to obično biva.

Biografiji Ive Žinića ovdje se, na paroli 'dobio si kuću, ne možeš i stan', zasad piše zadnje poglavlje, barem ako se kakav novinarski terijer ne zainati i ne otkrije kakvu novu vikendicu na moru, planinarski dom, privatni otok ili daču u Rusiji.