Rezultat nije ni najmanje utješan, nego upravo simptomatičan. Očekivalo se da će prijedlog zabrane gradnje minareta propasti, ali desna Švicarska narodna partija (SVP), koja stoji iza prijedloga, odnijela je pobjedu. Zašto? Zato što trijumfira njihova politika straha. Ne radi se, naravno, o ona dva minareta koja su bila u planu – riječ je o strahu od imigranata generalno, a posebno od muslimana. Sada, naime, u švicarski Ustav automatski ulazi zabrana gradnje minareta.

Što je najgore, cijeli je referendum upućen na krivu adresu. U Švicarskoj (7,5 milijuna stanovnika) živi oko 400.000 muslimana, od kojih su većina iz Bosne, Kosova i Turske, i uz to ih je 90 posto ionako sekularizirano. Pored toga, Bosancima je to bila nacionalnost, a ne nužno i vjera. Ali zašto bi sada Švicarci cjepidlačili oko toga, kad tu bitnu razliku između nacionalnosti i vjere početkom rata u Bosni ionako nitko u Zapadnoj Evropi nije razumio - ili nije želio razumjeti. I tada su im Muslimani i muslimani bili – isti. Upravo je to istočni grijeh zapadne politike na Balkanu - da je od sekularnih bosanskih Muslimana proizvela ono čega se najviše bojala, muslimane.

Ostavimo rat i nepopravljivu posljedicu stvarnog radikaliziranja bosanskih Muslimana, ali nakon i zbog rata. Zašto je ovaj referendum zabrinjavajući? Prije svega zato što je izraz atmosfere koja vlada i u drugim zemljama: u Njemačkoj je nedavno izbila polemika oko oštrih riječi bivšeg senatora iz Berlina, Thilla Sarazzina, koji je izjavio da ne želi priznati one koji iskorištavaju državnu pomoć, ne paze na obrazovanje svoje djece i '…stalno proizvode djevojčice pokrivene šalom'.

U Francuskoj Eric Besson, ministar novog Ministarstva imigracije, integracije i nacionalnog identiteta, upravo pokreće nacionalnu debatu o 'francuskom identitetu' i – među ostalim - o tome treba li zabraniti burku. U Danskoj, Nizozemskoj i Norveškoj u posljednjih nekoliko godina opaža se trend rasta desnih ksenofobičnih partija.

Nije tome davno (2005) kako je objavljivanje karikatura Muhameda izazvalo proteste muslimana. U Madridu i Londonu eksplodirale su bombe. Ne može se reći da među muslimanima nema i terorista i da i bez toga Evropa nema problema s imigrantima. Međutim, to bi trebale biti dvije odvojene stvari. Ali vidimo da nisu. Doba recesije je i doba neizvjesnosti koje desni populisti vrlo spretno koriste. I inače se imigranti percipiraju kao problem ne samo zato što navodno 'kradu poslove i muzu socijalnu državu', nego i zato što su njihove kulture, običaji, religije, boja kože itd. različiti. Različitost je osnova predrasuda, a predrasude u pogodnim okolnostima postaju temeljem nacionalne homogenizacije, ksenofobije i - konačno - sukoba.

Međutim, najvažnije je razumjeti da imigranti (a nisu svi imigranti muslimani!) nisu u Evropi samo zato što oni trebaju Evropljane – već zato što Evropljani trebaju njih kao radnu snagu. Ukratko, dio njih će se vratiti kućama, ali dio će ostati. U nekim društvima, njihov broj (zajedno s drugom i trećom generacijom) penje se i do 20 posto stanovništva i društvo mora naći načina da se prilagodi činjenici da su imigranti njegov dio, jer sve ostalo vodi u vrtlog sukoba.

Karakteristika ksenofoba je da svoju ideologiju osnivaju na nacionalnom identitetu, koji bi trebao biti nešto gotovo bogomdano, u stijenu uklesano, vječno. Ovako konzervativno shvaćen nacionalni identitet zasniva se na isključivanju, a ne uključivanju. Naravno da se radi o mitu jer, prema suvremenoj antropologiji, nacionalni (kao i osobni) identitet je iznad svega – socijalna konstrukcija. Pa iako je ovo vrijeme kad je teško pokazati toleranciju i poštovanje za druge i drugačije, nema drugog načina kojim se boriti protiv predrasuda. Imigraciju se može smanjiti, ali ne i zaustaviti. Jedino diktature, a ne demokratska društva, mogu zabraniti ljudima slobodu kretanja, a vrijeme diktatura u Evropi je prošlo.