Vukadinović, koja je učiteljica u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko, ali i u nekoliko područnih škola, u utorak je imala slobodan dan. Iako se otkako je snijeg zatrpao Gorski kotar nastava normalno odvijala, Autotrans koji male Gorane razvozi od njihovih mjesta do škole otkazao je prijevoz za danas zbog sigurnosti.

Naša sugovornica kaže nam kako je u Delnicama gore jer je tamo 183 centimetra snijega, dok ga je u Vrbovskom 'tek' nešto više od 170 centimetara. 'Evo, noćas je palo novih 30 centimetara', kaže nam Vanja Vukadinović te ne propušta priliku svojim fotoaparatom zabilježiti sve što se događa u ovom malom gradu, pa tako i ogromnu količinu snijega.

Iako se nama u Zagrebu ova visina snijega čini dramatičnom, u Vrbovskom gotovo sve funkcionira kao po špagi. 'Rade dućani, pekarnice, poštar nosi pisma i pošiljke, evo, i hitna je sada baš prošla…', nabraja nam kako bi nama u Zagrebu dočarala da je kod njih gotovo sve pod kontrolom. Problem imaju jedino u lokalnoj pilani jer nemaju trupaca, dodaje.

Dakle život se odvija normalno. A ono što za njih nije bilo normalno jest to da je većina zime u Gorskom kotaru bila bez snijega. 'Nije normalno to da snijega nema u prosincu, da je u siječnju 15 stupnjeva i da voćke pupaju', naglašava.

Pitamo je pamti li ovakve zime. 'Naravno da pamtim jer živim u Vrbovskom 37 godina. Nije ovo ništa ekstremno, jedino je ekstremna velika količina snijega u tako kratkom razdoblju', dodaje.

Muke Gorana

Iako je Gorski kotar raj na zemlji, kako kaže, njegove stanovnike muče isti problemi kao i one u ostatku Hrvatske: iseljavanje, nezaposlenost, propadanje tvornica…

U cijeloj Općini Vrbovsko živi oko šest tisuća stanovnika. 'Jako osjetimo to da nestaje ljudi, u školi pogotovo. Nestaje jedan razred na godinu', upozorava i dodaje da je u matičnoj i sedam područnih škola tek nešto više od 260 učenika, a područnu školu u Senjskom pohađaju tek dva učenika.

Ljudi su prije odlazili u Zagreb, udaljen sat vremena vožnje od Vrbovskog, ili u Rijeku, koja je na pola sata vožnje. Kao i drugdje, posljednjih godina mlade obitelji iseljavaju se u inozemstvo.

Većina radno sposobnog stanovništva radi ili u javnom sektoru ili u drvnoj industriji.

'Prije smo imali tvornicu namještaja, no oni više ne rade finalni proizvod, nego samo sirovinu koja se izvozi. Jedina razlika je u tome što Gorani, za razliku od drugih, više novca moraju izdvojiti za grijanje, za gume, a auti im se troše više nego u drugim krajevima, pa manje vrijede na tržištu', nabraja Vukadinović.

'Mora biti drva, krumpira, slanine i češnjaka!'

Zbog svega toga smatra da gorski krajevi trebaju imati određene povlastice, no ne želi da budu poput rezervata.

U Vrbovskom se uglavnom griju na drva. 'Nama za prosječnu zimu treba između 25 i 30 metara drva. Uvijek ih imamo i za godinu unaprijed. Kada živite ovdje, mora biti drva, krumpira, slanine i češnjaka', kroz smijeh nam govori recept za bezbrižan život u Gorskom kotaru.

A turizam? E bolje da to nismo ni pitali. Onih nekoliko restorana na staroj cesti, koja je bila žila kucavica Gorskog kotara, stavilo je ključ u bravu nakon što su životarili nekoliko godina od otvaranja autoceste prema Rijeci.

Gorski kotar, paradoksalno, uglavnom bazira turizam na toplijim mjesecima. 'Imamo izletnički turizam, ljetni uglavnom. Kamačnik, recimo. A zimi? Ne vjerujem da će se koji turist uputiti ovdje tijekom zime. Imamo potencijalno skijalište Bijela kosa, s prirodnim snijegom do svibnja. No nema ulagača', pomalo tužno završava svoju priču o životu u Gorskom kotaru Vanja Vukadinović.