Naknadna pamet je uvijek višestruko preskupa pamet. U Kijevu se u ovom prvom paketu političkih i geostrateških promjena već dogodilo sve što se trebalo dogoditi, ali će sve što se tek treba dogoditi, za pobjednički Zapad biti mnogo veći trošak i donijeti mnogo složenija iskušenja. Tek kada je prije tri mjeseca protjerani Janukovič podlegao ruskim ucjenama, a prihvatio velikodušne poklone Moskve ('ostavili ste me sasvim samog'- tužio se Angeli Merkel), mnogi su konačno shvatili da je maglovitim i siromašnim konceptom 'Istočnog partnerstva' Europa Ukrajini ponudila daleko premalo, a tek sada treba pronaći odgovor tko će i kako će za Ukrajinu osigurati spasonosni zapadni paket od najmanje 25 milijardi eura. Inače će se ova zemlja i bez obzira na prozapadni zaokret rastočiti u katastrofalnom bankrotu, a Ukrajinci još jednom izgubiti velike prozapadne iluzije. Neke su pobjede skuplje od poraza, a neke geopolitičke igre nikada se ne mogu svesti samo na jedno jedino prijelomno razdoblje, pa je tako čak i New York Times, koji je zajedno sa Zapadom od početka hrabrio pobjedničke prosvjednike na glavnom kijevskom trgu, ovih dana vrlo oprezno zaključio, kako bi bilo prerano tvrditi da je 'Zapad konačno dobio', a 'Rusija zauvijek izgubila Ukrajinu'.

Tko će povesti Ukrajinu u budućnost?

Prozapadni Ukrajinci tek trebaju opravdati i potvrditi svoju demokratsku pobjedu, a 'poraženi Rusi' još mogu izazvati beskonačne glavobolje. I bez katastrofalnog raspada zemlje, još su uvijek moguće i obnove uličnih sukoba ( u vrijeme dok je pripremana ova kolumna, već su počele stizati vijesti o obračunima na Krimu), i sukobi između novih vlastodržaca, i gospodarski bankrot i obnova desničarskog i proruskog nasilja. Ukrajinu tek sada očekuju prava iskušenja, budući da može ostati teritorijalno cjelovita, a ipak politički prepolovljena, postati prozapadna, a ostati koruptivna, postati parlamentarna, a ostati tajkunska demokracija, negdje u zraku između novih sloboda i stare autokracije, kao što se to dogodilo i prigodom proslavljene 'narančaste revolucije', kada su prozapadni prevratnici (Juščenko i Timošenko) prvi put protjerali Janukoviča. A zatim prokockali budućnost. Zbog toga čak niti Njemačka, koja je osobito gorljivo zagovarala slobodu Julije Timošenko, ne bi bila osobito sretna kada bi ona – bivša pohlepna poduzetnica a vrlo autoritarna i nasilna predsjednica Vlade – ponovno preuzela vlast. Za Ukrajinu bi to mogao biti povratak tajkunizaciji i privatizaciji u gospodarenju najvažnijom industrijskom granom (energija), dok je samozvani budući predsjednik (boksački šampion Kličko) ipak previše neiskusan i naivan političar.

On je već višeput izgubio izbore za gradonačelnika Kijeva, dok su neke nove moćne snage, koje su izrasle u međuvremenu općeg vrenja, a osobito desničarske fašističke udruge, podjednako neprijateljski raspoložene i prema Istoku i Zapadu, europskim civilizacijskim vrijednostima i ljudskim pravima. I zbog toga se u svim utjecajnim zapadnim krugovima polazi od nekoliko neizbježnih preporuka: financijski paket koji će prirediti Zapad, mora biti i obilan i uvjerljiv, ali ipak obvezatan u popisu neizbježnih reformi. Ruse treba uključiti, a ne isključiti iz rasprava o Ukrajini, zbog povijesnih, kulturnih i gospodarskih razloga, a rusku manjinu uvjeriti (oko 17 posto) kako neće biti ni isključena, ni progonjena, ni kažnjena, bez obzira što je prelazni Parlament već jednom od svojih prvih uredbi ruskom jeziku oduzeo sva prava koja je do sada uživao.

Zapad nema pravo na pogrešku

Ukrajina se ne može dijeliti, ali bi se ipak možda mogla federalizirati (mnogi se boje te ideje kao prvog koraka prema raspadu po 'jugoslavenskom uzoru'), dok se Rusima ne treba dati ni najmanji povod da se ospori Sevastopolj. Ukrajina pripada Europi, Ukrajina je prevažna i kao velika, i kao bogata (sirovine) i kao energetski presudna zemlja, svojevrsna majka i matica sveukupnog (pa i ruskog) pravoslavlja i cjelokupne slavenske kulture, bez obzira što je tek 1991. postala toliko velika i suverena kao što je danas, nakon što je punih dvanaest stoljeća podjednako bilježila i neke velike uzlete i neke tragične padove u okvirima ruskih, poljskih i austrougarskih granica.
Ovo su dani kada se o mnogima od tih tema raspravlja sa mnogo više zebnje i neizvjesnih potpitanja, negoli se raspravljalo u danima kada su oni jedini i osnovni ciljevi bili zaustaviti prolijevanje krvi i srušiti Janukoviča, u vrlo pogodnom i izglednom trenutku kada je Putin morao spašavati ugled Olimpijade (sada ove zimske igre hvale i oni koji su ih tek nekoliko dana prije početka pokušali ocrniti tipičnim hladnoratovskim rječnikom), a Zapad ipak ostao nepopravljivo ovisan o dobroj volji diplomatske Moskve (dogovor oko Sirije i Iraka). Putin je ponovno zagospodario u nekim presudnim geopolitičkim igrama, pa je unaprijed trebalo osporiti uspjeh Olimpijade, a u Ukrajini učiniti sve da Janukovič pokaže svoje pravo, krvavo i pljačkaško lice. Olimpijada je ipak ostala neokrznuta, ali se Ukrajina oslobodila pogubnog zagrljaja velikog ruskog medvjeda, a sada će ipak netko morati platiti i opravdati ove neizbježne promjene, kako se i u Ukrajini ne bi ponovio nered, raspad, ogorčenje i beznađe, kao u gotovo svim zemljama arapskog proljeća, koje su u pravilu iznevjerile većinu od svojih prozapadnih obećanja.

Amerikanci se nisu dogovorili s predsjednikom Afganistana Karzaijem o tome kako će i koliko pomagati tu zemlju nakon skorog odlaska američkih vojnika, a za ovaj prevažni dio svijeta, na razmeđu Europe i Azije, ponovno se govori i o opasnim turskim neizvjesnostima, pa bi se moglo dogoditi da dvije najveće zemlje koje su težile Europi, a ipak ostale izvan europskog kruga, Ukrajina i Turska, ostanu i postanu zajednički problem, koji je već i do sada za Europu bio prevelik, a za SAD ostao na rubu nekih drugih izazova (od Srednjeg Istoka i Kine do Indije) u novom miješanju karata između starih i novih globalnih divova.

U Ukrajini Zapad više nema pravo na pogrešku, bilo da je riječ o stvarnoj pobjedi civilizacijskih vrijednost ili općem gospodarskom boljitku, a Rusiji treba ponuditi još jednu prigodu da u zemlji iz koje se bez ostatka nikako ne može zauvijek izbaciti, sudjeluje u borbi za napredak, suradnju i obranu nacionalne i zajedničke sigurnosti, u čemu Hrvatska ne treba istrčavati niti u podložničkom aplauzu, a niti u provincijalnom balkanskom durenju. Ovog trenutka i Europskoj uniji i Washingtonu, Hrvatska treba kao primjer i uzor demokracije, gospodarskog uzleta i dostojanstva svih pojedinaca, ideja i manjina, a ne kao balkansko carstvo bahatih političara koji vode privatne ratove, uništavaju gospodarstvo, a zagovaraju mržnju, osvetu i ideološku i vjersku isključivost. Onima koji se još protive Ukrajini u EU, Hrvatska više ne treba davati povoda tvrdnji da te provincijalne zemlje s ruba suprotstavljenih svjetova više nikako ne treba primati u europsko elitno društvo.