"Eksplozija u elektrani u Černobilu i njezine posljedice promijenili su svijet", rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u prigodi posjeta zabranjenoj zoni u krugu 30 km od uništenog reaktora.

"Pokazali su čovječanstvu da ima nesreća koje se tiču svakog od nas i svih nas zajedno", dodao je, pozivajući međunarodnu zajednicu da "ojača nuklearnu sigurnost" kako bi se "spriječile slične katastrofe u budućnosti".

Dana 26. travnja 1986. u 1.23 sati četvrti reaktor u černobilskoj elektrani, stotinjak kilometara od Kijeva, eksplodirao je tijekom ispitivanja sigurnosti.

Deset dana nuklearno gorivo je gorjelo izbacujući u atmosferu radioaktivne čestice koje su, po nekim procjenama, kontaminirale čak tri četvrtine Europe, napose Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, koje su tada bile sovjetske republike.

Sovjetske vlasti su pokušale prikriti nesreću, a Mihail Gorbačov je istupio javno tek 14. svibnja.

Godine 1986. je 116.000 ljudi evakuirano s područja oko elektrane koje je danas gotovo pusto. Idućih godina iseljeno je još 230.000.

U četiri godine oko 600.000 "likvidatora" poslano je na mjesto nesreće sa slabom, pa i nikakvom zaštitom kako bi ugasili požar, podigli betonski sarkofag oko oštećenog reaktora i očistili teren.

Danas još traje rasprava o broju žrtava nuklearne havarije. UN-ov znanstveni odbor (UNSCEAR) službeno priznaje tek tridesetak mrtvih radnika centrale i vatrogasaca koji su umrli od akutnog zračenja odmah nakon eksplozije. Nevladina organizacija Greenpeace ocijenila je 2006. da je nesreća prouzročila smrt 100.000 ljudi.

Nuklearna elektrana u Černobilu nastavila je proizvoditi struju do prosinca 2000. kada je pod pritiskom Zapada isključen njezin posljednji reaktor.

Nakon godina otezanja krajem 2016. postavljen je golem nepropusni čelični luk iznad oštećenog reaktora koji je pušten u pogon 2019.

Luk kojega je postavljanje stajalo 2,1 milijardu eura a financirala ga je međunarodna zajednica, treba jamčiti sigurnost u idućih sto godina. On pokriva stari betonski sarkofag, popucao i nestabilan, i omogućuje bolju izolaciju visokoradioaktivne magme koja je ostala u reaktoru.

Premda vlasti misle da ljudi neće moći živjeti na tom području još 24.000 godina, ono privlači sve više turista željnih uzbuđenja, a Kijev ga želi uvrstiti na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Budući da na tom području nema gotovo nikakve ljudske djelatnosti, flora i fauna se nesmetano šire. Na njemu žive ris, bjelorepi štekavac, poneki medvjed, stotine jelena i deseci vukova.