Damir Rukavina

U posljednje vrijeme svi gaming developeri, (pogotovo oni koji se bave vozačkim i pucačkim igrama) imaju puna usta revolucionarnih koncepcija. Vole jako govoriti o realizmu, o kvalitetnim svjetlosnim efektima i općenito o stvarima koje bi igre trebale približiti stvarnosti. U svom silnom prezasićenju realizmom, povećanjem broja poligona, realističnim odsjajem svjetla ha haubi vašeg vozila, nekako nam se čini da se time udaljavaju od osnovnog razloga zbog kojeg se igre uopće i rade.

Sve, samo inovacija ne

Prema skromnom mišljenju autora ovih redaka, umjetnički pristup i imaginacija stvari su koje se sve češće zanemaruju, kao i – ljubav i razumijevanje. Dobro, možda ne baš to dvoje. Prije bismo rekli pravu art direkciju. Igre su, barem po meni, kombinacija zabave i imerzije. Ultrarealizam nipošto ne igra ultimativnu ulogu u uspjehu pojedinog naslova, pa shodno tomu pretpostavljam niti pravih igara, odnosno barem onih koje nas iz godine u godinu uspješno podsjećaju na „kako je vrijeme bilo kada smo igrali onaj (ubaci ime ovdje)“. Apsolutno najbolja demonstracija grafike ispred sadržaja je Crysis 2 – fantastično lijepa pucačina sa radnjom ekvivalentnom Cobri 11.

Klasici

Opet u drugu ruku, igre koje se pretjerano ne oslanjaju na hiper realnost ili realističnu fiziku, a ujedno plijene pažnu, i dan danas predstavljaju solidnu bazu za, ako ništa drugo, barem inspiraciju umjetnički nastrojenim developerima. Naravno, govorimo o ICO-u, Shadow of the Colossusu i sličnim artsy akcijskim avanturama koje su zaista, ali ZAISTA dobre. Ako baš pokušamo predvidjeti kako bi u budućnosti igre trebale izgledati, sve nam se čini kako stvari streme prema ljepšoj grafici i masivnom multiplayeru. Naime, oba obilježja induciraju pojavu znaka dolara u očima velikih faca u polju proizvodnje igara (doslovno), pa shodno tomu očekujemo profiliranje gaming industrije u shitstorm pucaljki iz prvog lica koje sadrže multiplayer komponentu. Što se baš novih, ali novih naslova tiče – pažnju nam vabi tehnologija augumentirane stvarnosti.

George Orwellovske predikcije?

Iako se dotični koncept pojavljuje isključivo na prenosivim platformama, imerzija koju nudi već u ovim ranim koracima demonstrira strahoviti potencijal. Pokemoni koji se natjeruju po radnom stolu, borilačke igre koje kombiniraju interijer vaše sobe sa borbom negativaca i pozitivaca, utrke koje za stazu koriste vaš krevet i tako dalje. Znamo, ovi naslovi ne zvuče kao nešto što ste igrali do sada, no poanta je da su vrlo drukčiji od trenutne plejade mega-popularnih naslova. Budućnost inovativnog gaminga u svojoj osnovnoj formi dosta teži prema tome, iako postoji opasni potencijal da čitavu stvar pretvore u leglo trećerazrednih casual naslova.

Krešimir Lauš

Lijepa grafike jednako lijepa igra?

E pa da vidimo... Koliko god se kolega Rukavina, da tako kažem ograđivao od naprednih tehnikalija i ultra-realistične grafike, ja imam malo drugačije mišljenje. Također, ja ću se u svome dijelu ograničiti na grafiku, dok ću svojim kolegama prepustiti da progovore i ostalim elementima koje čine realistično iskustvo. Činjenica je da napredne vizualije ne mogu samostalno biti odgovorne za uspjeh pojedinog naslova. No isto je tako činjenica, da je konstantan razvoj grafičkih engiena i njihovo stremljenje ka potpunom stapanju sa stvarnosti (ili nekoj alternativnoj stvarnosti) ono što se traži.

Pojasnimo; ljudi ne žele igrati ružne i zastarjele igre. Zašto? Često i zbog same lijenosti. Naime, u igrama koje imaju visoko definiranu grafiku, ne morate se mučiti sa zamišljanjem tipa "Joj, kako bi ovo dobro izgledalo da ima malo više poligona ili efekata". Ne. savršena grafika vam zapravo daruje mogućnost da se pozabavite drugim aspektima igre, pa čak i njenim manama (Crysis 2, anyone?).

Stoga je daljni razvoj vizualija ne samo neminovan, nego po meni i dobrodošao. Dakako, najlakše ga je pratiti u žanru pucačina iz prvog lica te automobilističkih utrka. I što tamo konkretno očekujemo kroz pet ili više godina? Opet, dodatno približavanje realizmu. Na pomolu su tehnologije poput Ray Tracing renderiranja i Beizerovih krivulja. Riječ je o naprednim tehnikama koje će omogućiti savršenu simulaciju svjetla, te konačno zagladiti i posljednje uglate poligone. Nvidijine kartice već su spremne za Ray Tracing renderiranje, no ono je za sada još uvijek sporo pa se ne koristi. Ipak, ovdje je za koju godinu moguć procvat. Normalno, očekuje se i daljnji proboj 3D tehnologija.

Nezaustavljivi 3D

Sve je više konzolaških igara koje koriste 3D tehniku i ovo je definitivno postao trend. S druge strane, na PC-u je moguće gotovo svaku igru pokrenuti u stereoskopiji bez ikakvih većih problema. No barem na PC-u, problem je za sada optimiziranje. Izdavači igara u većini slučajeva uopće ne paze kako će njihova igra izlgedati u 3D-u; ako će biti dobra, super, ako neće, nikome ništa. Definitivno pogrešan stav koji će se uskoro morati drastično promijeniti. Naime, 3D tržište nezaustavljivo ide dalje i igre će morati uhvatiti korak. A vjerujte mi, nema bolje imerzivnosti nego kada vaš omiljeni naslov isprobate u jednoj novoj dimenziji.

Kočnica za daljni razvoj

Međutim, ima ovdje i jedna velika kočnica za daljni razvoj grafike a to su - konzole. Iako je njihov hardver prije par godina bio vrh vrhova, danas je u usporedbi sa top PC hardverom - zastario. Točno, konzole imaju zastarjeli hardver te je pravo čudo optimizacije što se danas od njih izvlači. Jako dobar primjer je Crysis 2. Ne kažemo da je ovdje iz konzola izvučen maksimum, ali sumnjamo da će ova generacija Playstationa i Xboxa ubuduće moći pružiti nešto drastično ljepše.

A PC bi to mogao ostvariti već danas, te bi već danas igre na njemu mogle izgledati 2 ili 3 puta uvjerljivije! Ali ne izgledaju jer se većina današnjih igara prvo napravi za konzole, a onda se tek porta za PC. Ili ako se i radi paralelni razvoj, i on je uvijek barem donekle ograničen slabijim konzolaškim hardverajom. I što dobivamo? Konzolaški ograničenu igru na inače neograničenom PC-u! A to je strašno jer je to sputavanje prirodne evolucije igara.

Do kuda ide napredak

Ako se dobro sjećam, prije pojave next gen konzola, PC igre su bile u konstantnom grafičkom uzletu. Danas one u tom aspektu gotovo da stagniraju. Čemu onda trošiti novce na nove grafičke kartice i procesore, kada će vam nove igre od toga slabo profitirati? Okej, tjerat ćete ih u većim razlučivostima i sa većim AA postavkama, no njihova grafička srž će biti uglavom istovjetna onoj sa konzola. Prema tome, smatram da će se slijedeći veliki skok u vizualnom realizmu desiti tek pojavom nove generacije konzola. Do tada će on napredovati po jednoj blagoj krivulji. Dakako, uvijek su moguća iznenađenja, a mi im se od srca nadamo. Okej, a što će biti u dalekoj budućnosti? Do kuda igre teoretski mogu dogurati? Do Holodeka...

Marin Zdelar

'Kad sam ja bio u tvojim godinama, ja sam...' -'Stari, ne se*i.'

Kao najmlađi u GameReport teamu, osobno nisam svjedočio korjenima modernoga gaminga tj. gaminga kakvoga poznajemo danas. Mislim pri tome na naslove poput prvoga Dooma ili Wolfensteina 3D, znači igara koje su udarile temelje, u ovome slučaju – FPS žanru. Te legende, kao i cijelo mnoštvo drugih isprobao sam tek godinama kasnije nakon njihova izlaska zbog čega sam bio i 'cijepljen' od popularnog cendranja o tome kako su moderne igre inferiornije starijima iz najrazličitijih razloga. Da, u posljednjih godinu-dvije zaista je vidljiva određena tehnička stagnacija video-igara zbog polaganog zastarijevanja postojećih konzola, ali i prije pojave next-gen konzola jaukalo se i cvililo o zaglupljivanju i pojednostavljenju igara.

Dominacija konzola

Damir Rukavina odlično je primijetio, baš kao i Krešimir Lauš u prošlotjednoj recenziji Crysisa 2 veliki paradoks te igre. Crytek je naime od početka razvoja forsirao naprednost tehničkog aspekta igre zbog čega je samoj radnji i priči pridodano vrlo malo pažnje, a u isto vrijeme ni tehnički potencijal igre nije realiziran ni približno mogućnostima jer se Crytek prije svega okrenuo – konzolama. Što i je razumljivo, jer danas su financijski isplativi samo naslovi koji se izdaju na konzolama, dok na PC-u profit gotovo isključivo donose igre s izvanrednom multiplayer komponentom i naravno - MMO naslovi.

Smatram da će se u bližoj budućnosti nastaviti trend upravo navedene podjele između platformi i žanrova, sve do pojave nove generacije konzola nakon čega će zasigurno doći do određenih promjena, a kakvih, ne usuđujem se prognozirati. U svakom slučaju, izvjesno je da će bližu budućnost gaminga regulirati i oblikovati konzole, voljeli mi to ili ne.

Što donosi budućnost?

Isto tako doći će do još većeg probijanja tzv. 'indie' naslova koji su ostvarili nevjerojatan uzlet u posljednje dvije godine s fantastičnim naslovima poput Braida, Machinariuma, Super Meat Boyja i Minecrafta koji za iznimno malo novaca nude inovativne koncepte a u isto vrijeme su tehnički iznimno nezahtjevni i stoga dostupniji većoj populaciji.

Izniman potencijal vidim i u naslovima poput L.A. Noirea i budućih projekata Quantic Dreama koje je nedavno najavio David Cage poručivši ostalim developerima da se napokon probude i počnu raditi igre koje neće isključivo ciljati na tinejdžersku populaciju. Te igre na neki će način pojam igara vratiti njihovu korjenu, ali ih i obogatiti suvremenim konceptima. Kod navedenih će igara tehnički dio biti potisnut u stranu dok će se pažnja prije svega biti pridodana sadržaju, priči i inoviranju gameplaya. Da, u slučaju L.A. Noirea tehnička strana igre donijeti će revolucionarnu MotionScan tehnologiju, no i ona će tu biti tek u službi sadržaja.

Da, i dalje ćemo svjedočiti i igrama poput Crysisa 2 ili Battlefielda 3 koji će podizati ljestvicu na skali grafičkog prikaza, kvalitete zvuka i realnosti fizike, no opet – ne očekujte ništa mnogo naprednije od onoga što će primjerice ponuditi Battlefield 3, barem ne do pojave sljedeće generacije konzola. Hoće li to biti 2013. ili 2014. godina, ili čak još kasnije – možemo samo nagađati. Mislim da će upravo ta, uvjetno rečeno – tehnološka ograničenost konzola, prisiliti razvojne studije da više pažnje posvećuju sadržaju a manje svjetlucavom celofanu koji nam tako spretno prodaju. Da, upravo bi konzole u koje se danas toliko često upire prstom u negativnom kontekstu, mogle biti zaslužne za boljitak gaminga u bližoj budućnosti.

Bruno Lipej



Konzole ili PC

Moj stav o budućnosti video igara je nešto drugačiji od stava mojih kolega te zbog toga nemojte na mene odmah početi bacati drvlje i kamenje kada kažem da budućnost gaminga definitivno leži u konzolama i igrama koje će se za njih raditi. Tu tezu prvenstveno baziram na činjenici koja se tiče financijskog aspekta proizvodnje samih video igara koja kaže da se u današnje vrijeme proizvoditi igre isključivo za PC platformu jednostavno ne isplate. Čast izuzecima odnosno igrama koji su se sveli na nekoliko žanrova koje možemo nabrojati na prste jedne ruke, i to ako radite u pilani. Real time strategije, turn based strategije i avanture su skoro pa jedini žanrovi koji se rade isključivo za PC platformu i koji još uvijek developerima mogu donijeti kakav takav profit. U sveopćoj najezdi piratizacije(prvenstveno mislim na PC naslove), izdavači se jednostavno ne mogu orijentirati isključivo na PC platformu te za nju napraviti prvoklasni FPS ili RPG jer im to financijski ne bi donijelo gotovo nikakav profit, što je u današnjem kapitalističkom društvu ipak najvažnija stavka. U velikim izdavačkim kućama kada šef zatraži da mu se podastru rezultati prodaje(zarade) svake pojedine igre, jedino što njega interesira je da ispred brojki stoji predznak (+) i koliko nula ima na kraju. Jer kako kaže ona stara, brojke nikada ne lažu.

Automobili i pucačine

Kada pokušamo zamisliti igru koja će se pojaviti u nekoj bliskoj ili danjoj budućnosti, prvo što u glavi zamislimo jest, kakvu će igra imati grafiku u odnosu na današnje. Činjenica je da se kvalitetnijim hardwareom i boljim i jačim igrinim pokretačima u končanici dobiva bolja i ljepša grafika same igre, ali dali je to i presudno u konačnici?! Nekako imam osjećaj da se grafički prikaz najviše forsira upravo na simulacijama vožnje i tu i tamo pokojem FPS naslovu. Nekada su to bili Gran Turismi na PlayStation-ima te Far Cry i Crysis na PC-u. Skorašnji izlazak Forze 4 za Xbox360 konzolu samo potvrđuje ovu tezu(bar što se tiče konzola), dok je najnoviji Crysis 2 uvelike razočarao PC igrače u tom pogledu, iz razloga jer igra prvo rađena za konzole te je tek zatim portana za PC, mjesto da je situacija obrnuta. Situaciju bi mogao popraviti izlazak Battlefielda 3 koji je još uvije u pre-afpha stanju razvoja ali koji izgleda nestvarno dobro te sam mišljenja da će to grafički biti najimpresivnija igra koja se ikada pojavila u virtualnom obliku.

Budućnost leži u 3D-u

Izlaskom Nintenda 3DS i sve većom implementacijom 3D mogućnosti prikaza za igre na konzolama(ukoliko naravno posjedujete televizor koji to podržava), čovjek bi pomislio da je to jedan vid gaming futurizma koji nam 'veliki igrači' pokušavaju proturiti kao nešto inovativno i zanimljivo iskustvo. Možda, ali koliko god se pokušavao pomiriti s činjenicom da ću i ja(možda) jednog dana igrati igre s naočalama nataknutim na nosu, nekako mi ta pomisao i ne sjeda najbolje za razliku od mog kolege Lauša koji bi dao lijevi testis da na TV-u može gledati kako trančira trodimenzionalnog zombija. Razlog možda leži u činjenici jer nisam neki tehnološki freak koji stalno voli isprobavati neka nova tehnološka dostignuća, nego sam više od onih koji kada mu nešto 'sjedne' kako treba, voli da tako i ostane. Za kraj bi cijeli svoj stav vezan za budućnost gaminga i njegove popratne industrije mogao bih svesti na jednu rečenicu. Triput hura za moj novi smart telefona koji posjeduje SNes i Amiga emulator!