Zbog starenja stanovništva u razvijenom svijetu raste i potreba za krvnim pripravcima. Istovremeno su demografski pokazatelji zabrinjavajući, a kriteriji za odabir darivatelja krvi sve stroži. K tome, napredak medicine - što podrazumijeva učinkovitije, ali i agresivnije terapije te razvoj transplantacijske medicine, a i brojnih drugih terapijskih postupaka - doprinosi povećanju potreba za transfuzijskim liječenjem. Dakle sve je više ljudi kojima je potrebna transfuzija krvi, a sve manje potencijalnih darivatelja.

'Transfuzija krvi nije samo davanje/primanje neke stanice od neke osobe. To je i transplantacija tekućeg organa, prijenos živih stanica od dobrog, plemenitog čovjeka potrebitom bolesniku. Ne bojimo se tehnološkog napretka, naprotiv, vrlo smo skloni otkrićima koja će pomoći i ubrzati ozdravljenje bolesnih, ali smo i sigurni da je nezamjenjiva dobrota čovjeka darivatelja krvi', kazala je za tportal Irena Jukić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu (HZTM).

Samo u Hrvatskoj primijeni se 190.000 doza godišnje

O tome koliki su razmjeri potrebe za transfuzijom krvi svjedoče podaci Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima se u svijetu godišnje prikupi preko 105 milijuna doza krvi za potrebe bolesnika i ljudi stradalih u nesrećama. Od toga se u Hrvatskoj prikupi i primijeni 190.000 doza crvenih krvnih stanica eritrocita (za liječenje slabokrvnosti i nadoknadu eritrocita koji opskrbljuju ostale stanice u organizmu kisikom) i gotovo 30.000 doza (tzv. poolova) krvnih pločica trombocita, koje se primjenjuju za zaustavljanje krvarenja.

Obje ove čvrste komponente krvi s drugima plivaju u tekućoj krvnoj plazmi, no neki ljudi ne mogu ih proizvoditi u dovoljnom broju. To se događa, primjerice, zbog liječenja tumora kemoterapijom. Takvim ljudima potrebna je transfuzija krvi, a to često podrazumijeva više stotina njih po pacijentu. Pored njih, ljudi sa srpastom anemijom ovise o redovitoj transfuziji, a vrlo često i oni koji dožive teške nesreće ili idu na zahtjevne operacije. Razlog je to što bez eritrocita kisik ne može dospjeti u organe, a bez trombocita rane i ozljede ne mogu zacijeliti, jer se krv bez njih ne može zgrušati.

Prva testiranja na čovjeku uspješna, ali...

Iz tog razloga znanstvenici već godinama intenzivno rade na umjetnoj proizvodnji tih krvnih sastojaka u laboratoriju. Kako nam objašnjava dr. Jukić, na ovim istraživanjima radi se u nekoliko instituta u svijetu (od kojih su najveće iskorake napravili oni u Velikoj Britaniji, Japanu i SAD-u).

'Prije desetak godina već su bile najave da će uskoro umjetna krv biti u svakodnevnoj primjeni. To se još uvijek nije dogodilo. Određeni iskoraci su napravljeni, čak su provedena neka testiranja na zečevima, a započele su i pokusne primjene laboratorijski 'uzgojenih' stanica na dvojici dragovoljaca. Puno se piše i o hemoglobinu izoliranom iz pješčanog crva. Pokusi s njegovom primjenom zasad su na razini korištenja u otopini za transport organa za transplantaciju', ističe Jukić te dodaje da se nažalost još uvijek ne može znati kad se može očekivati svakodnevna primjena umjetne krvi. Kako kaže, svakih nekoliko godina nastane euforija oko toga, pa se onda sve stiša.

Naime ova su istraživanja izuzetno osjetljiva, a znanstvenicima najveću glavobolju zadaje to što eritrociti i trombociti, za razliku od ostalih tjelesnih stanica, nemaju jezgru. To ih s jedne strane čini gipkima i elastičnima, zbog čega mogu prodrijeti i u najmanje krvne žile, no znanstvenicima baš to predstavlja najveći izazov pri uzgoju umjetnih krvnih stanica. Tijekom razvoja u koštanoj srži, krvne stanice prolaze kroz različite faze sazrijevanja, a u zadnjoj gube svoju jezgru.

Različiti timovi znanstvenika uspjeli su oponašati ovaj proces, ali su proizveli samo iznimno male količine. U studenom 2022. tim sa Sveučilišta u Bristolu dao je umjetno proizvedene krvne stanice dvama pacijentima. Oni nisu odbacili krv i cijeli proces odvio se bez nuspojava, ali je bila riječ o količini od dvije do tri žličice krvi. Proizvodnja umjetnih krvnih stanica bila bi velika prekretnica za trenutačnu transfuziju krvi jer, osim krvne grupe, mnoge karakteristike krvi između davatelja i primatelja moraju biti kompatibilne da bi ona uspjela.

'Umjetne stanice ne smiju imati antigene koje imaju naši eritrociti, a koji ih svrstavaju u skupine pojedinih krvnih grupa. Osnovno pravilo transfuzijske struke jest liječiti bolesnika krvnim pripravkom njegove krvne grupe (ne samo iz sustava ABO i RhD, nego i brojnih ostalih, kao što su Kid, Kell, Duffy, M, N, S, P, I...). Stoga je važno stvoriti univerzalni krvni pripravak koji bi bio primjenjiv za bolesnike svih krvnih grupa, a poglavito nositelje rijetkih krvnih grupa, kao što su Bombay i Colton', objašnjava dr. Jukić.

Profesionalni, ali i etički izazovi

S obzirom na to da su dosadašnji pokušaji da se umjetno proizvedu eritrociti i trombociti tek osrednje uspješni, znanstvenici pokušavaju promijeniti fokus u svojim istraživanjima. Tako se primjerice u Dresdenu trenutačno pokušava uzgojiti matična stanica iz koje se razvijaju zreli eritrociti. Takvi eritrociti onda imaju svoju staničnu jezgru, a ideja znanstvenika je stanice u takvom obliku dati organizmu te da on sam odradi zadnji korak – izbacivanje stanične jezgre iz krvne stanice.

Pored tih profesionalnih izazova, medicinari, biotehnolozi i biokemičari koji rade na pronalaženju tvari/supstancija koje bi u potpunosti odgovarale zamjeni ljudske krvi u postupku transfuzije izloženi su etičkim izazovima.

'Svakako je nužno dokumentirati to da su njihova istraživanja u skladu s jasnim etičkim načelima, što uključuje apsolutnu neškodljivost i izostanak bilo kakve opasnosti za primatelja. Također, mora biti dokumentirano prethodno kliničko ispitivanje koje uključuje kriterije za odabir ispitanika i način nadoknade moguće potencijalne neželjene štetne reakcije. U ovoj etičkoj trilemi (integrativna bioetika) nužan je interdisciplinaran pristup jer se radi o potencijalnom lijeku koji bi se trebao primijeniti na bolesnom čovjeku, kojem je u nemalom broju slučajeva ugrožen i sam život', kaže nam Jukić.

Spas u zadnji čas

Ipak, jedan od vrijednih rezultata koje su ova istraživanja polučila, ističe Jukić, otkriće je eritropoetina, biološki sličnog lijeka, odnosno laboratorijski nastalog hormona za proizvodnju eritrocita koji se inače luči u bubrezima. Iako je riječ o izvrsnom lijeku, on ima učinak s odgodom, odnosno nije učinkovit u stanjima naglog gubitka krvi.

Ako znanstvenici pak uspiju doskočiti izazovnim uvjetima čuvanja umjetne krvi i vremenu očekivane učinkovitosti, brojne su situacije u kojima bi njezina primjena bila izuzetno vrijedna. 'U radnim i prirodnim katastrofama uništavaju se i bolnice, a uz njih i transfuzijske jedinice u kojima se čuvaju krvni pripravci. Bilo bi idealno imati mogućnost pomaganja ranjenima pripravkom koji jednostavno možeš donijeti na mjesto stradanja i primijeniti na osobi koja krvari', naglašava Jukić.

Pored toga, ljudima u siromašnim dijelovima svijeta ovakvi univerzalni pripravci mogli bi u velikoj mjeri unaprijediti zdravlje i spasiti mnoge živote, a spasonosni bi bili i za nositelje rijetkih krvnih grupa.