Ahmed Ben Bella, jedan od predvodnika alžirske borbe za nezavisnost od Francuske i prvi predsjednik nezavisnog Alžira, preminuo je u srijedu u 95. godini života u svom domu u glavnom gradu, izvijestili su državni mediji
Njegova smrt je koincidirala s 50. godišnjicom nezavisnosti Alžira, datumom oko kojeg mnogi Alžirci imaju podvojena mišljenja jer smatraju da težnje osnivača države, utjelovljene u Ben Belli, nisu u cijelosti ostvarene.
Sin seljaka koji je odrastao u blizini alžirske granice s Marokom, zbog svog je političkog angažmana tavorio u francuskom zatvoru, a potom ga je njegov ratni prijatelj i ministar obrane Huari Bumedien utamničio nakon državnog udara 19. lipnja 1965. Ben Bella je čak 24 godine proveo po zatvorima, od čega osam pod francuskom okupacijom, a 16 pod režimom Bumediena, od čega 14 na tajnoj lokaciji.
Uhićen je 1950. i osuđen na sedam godina zatvora, no pobjegao je u ožujku 1952. i otišao u Kairo. U studenome 1954. bio je među 22 povijesna osnivača Fronte za nacionalno oslobođenje (FLN) protiv kolonijalne vlasti Francuske. Ponovo je uhićen 1956, a iz zatvora je izašao 1962, prema sporazumima o neovisnosti Alžira iz Eviana, nakon 132 godine kolonijalizma. Na vlast je došao 1962, ali je na predsjedničkoj dužnosti ostao samo tri godine.
Karizmatičan i omiljen, Ben Bella je rođen 25. prosinca 1916. u Maghniji na zapadu zemlje, a obitelji mu je bila marokanskog podrijetla. Dolaskom na vlast pokušao je stvoriti 'samoupravni socijalizam', a uz bok Fidela Castra, egipatskog vođe Gamala Abdela Nasera, indijskog Nehrua i kineskog vođe Mao Tse-Tunga, vidio se kao zagovornika 'protuimperijalističke borbe' i Pokreta nesvrstanosti Trećeg svijeta.
Njegov biograf tvrdi da nije očekivao izdaju Bumediena koji ga je u zatvoru držao u nečovječnim uvjetima, a Mohamed Benelhadj tvrdi da ga se pokušalo natjerati na samoubojstvo. U zatvoru se oženio novinarkom Zohrom Selami s kojom je posvojio dvije kćeri i sina tetraplegičara.
Godine 1980. ga je konačno pomilovao novi šef države Chadli Benjedin. U egzilu u Francuskoj živio je od 1980. do 1990. godine, a u domovinu se vratio 1999. Nakon izbora Abdelaziza Buteflike za predsjednika Alžira podržao je njegovu politiku nacionalne pomirbe s islamistima. Godine 2007. izabran je na posljednju službenu funkciju, za predsjednika Skupine mudraca Afričke unije, zaduženu za sprečavanje i rješavanje sukoba.
