Ahtisaari je sudjelovao u rješavanju sukoba na Kosovu, u Sjevernoj Irskoj i u Indoneziji.

Poznat po svojoj spremnosti da razgovara sa svim stranama i sposobnosti da strpljivo čeka pravi trenutak za kompromis, Ahtisaari je odbijao prihvatiti da su ratovi i sukobi neizbježni.

"Mir je pitanje volje. Svi se sukobi mogu riješiti i nema isprika da se dopusti da postanu vječni", rekao je Ahtisaari kada je 2008. godine primao Nobelovu nagradu.

Globalno slavan zbog svog mirovnog posredništva, u domovini je bio politički autsajder. No upravo mu je to što nije bio politički umrežen pomoglo da pobijedi na prvim izravnim predsjedničkim izborima u Finskoj, 1994., na čelu oporbenih socijaldemokrata.

Kao predsjednik podržavao je članstvo Finske u Europskoj uniji i poticao birače da podrže referendum o pristupanju 1994. godine, koji je prošao s potporom od 57 posto.

Protivnici su kritizirali njegova česta putovanja i govorili su da bi se trebao više usredotočiti na domaća pitanja dok je Finska tonula u recesiju izazvanu raspadom Sovjetskog Saveza, tada njezinog glavnog trgovinskog partnera.

Ahtisaari je rođen 1937. u Viipuriju, koji je danas dio Rusije, a njegova je obitelj bila prisiljena pobjeći nakon invazije sovjetskih snaga. Njemu su tad bile dvije godine.

Kasnije je govorio da ga je to pretvorilo u "trajnog izbjeglicu", osjetljivom na njihove nevolje.

Nakon služenja vojnog roka postao je učitelj i sudjelovao u obrazovnom projektu u Pakistanu i kazao da mu je otvorilo oči za probleme izvan domovine.

Pridružio se finskom Ministarstvu vanjskih poslova 1965., a 1973. imenovan je finskim veleposlanikom u Tanzaniji.

Jedno od njegovih prvih velikih diplomatskih postignuća bila je pomoć Namibiji da stekne neovisnost nakon godina krvavog sukoba s Južnom Afrikom.

Djelujući kao izaslanik EU-a, uvjerio je jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića 1999. da prihvati NATO-ove uvjete za prestanak zračnih napada na Kosovu.

Nastavio se usredotočivati na rješavanje sukoba i nakon odlaska s predsjedničke dužnosti 2000., pomažući unapređenju mirovnog procesa u Sjevernoj Irskoj kao inspektor za razoružanje.

Osnovao je Inicijativu za upravljanje krizama, neovisnu organizaciju usmjerenu na rješavanje sukoba. Grupa je omogućila mirovni proces između indonezijske vlade i Pokreta za slobodni Aceh 2005. Njegovi posrednički napori doveli su do sporazuma kojim je okončan tri desetljeća dug sukob u Acehu.

Kasnije te godine vratio se na Balkan kao specijalni izaslanik UN-a i arhitekt je kosovske neovisnosti.

Nekoliko mjeseci nakon toga Nobelov odbor dodijelio mu je nagradu za mir, navodeći kao obrazloženje njegova mirotvorna posredništva na više kontinenata u više od tri desetljeća.