Zgrada kod Botaničkog vrta u Zagrebu, u kojoj živi redateljica Una Radić, pretrpjela je znatna oštećenja u potresu. Unatoč pozivima i obavijestima, nitko iz nadležnih službi još nije došao provjeriti statiku građevine ni razmjere štete, iako je u toj zgradi - nakon šokantnog događaja koji je u hladno nedjeljno jutro doslovno iz temelja promijenio život desecima tisuća Zagrepčana - ostalo živjeti čak šestero ljudi
Una Radić (37) najmlađa je stanarka oštećene zgrade u centru Zagreba. Svi ostali susjedi premašili su 65 godina, što ih kvalificira u najranjiviju skupinu, s propisanim posebnim mjerama zaštite po uputama Nacionalnog stožera. U ime svih njih ona je promptno, čim su oglašene specijalne telefonske linije i aplikacije za prijavu štete, krenula u akciju dozivanja pomoći. Prvenstveno, trebala im je stručna procjena - je li zgrada sigurna za stanovanje?
Treći dan od katastrofe telefonske linije još uvijek su zauzete, sugovornika nije uspjela dobiti. Na e-mail joj je odgovoreno sa servera elektroničke pošte Ureda za upravljanje u hitnim situacijama automatskom porukom da im je Inbox 'zakrčen'. Nije se, dakle, pomaknula s mjesta - još uvijek tapka u mraku hrvatske birokratske prašume.
'Ne treba nam odmah doći baš statičar, iako... zgrada je s kraja 19. stoljeća, krov se većim dijelom urušio, a zidovi su nam napukli. Užasava to da nitko nije obišao sve zgrade jer evo, preko puta nas sama na zadnjem katu živi gospođa koja ima preko 80 godina, ona vjerojatno i ne zna razmjere štete. Cijeli centar pun je starijih ljudi, svi smo zapravo u psihozi zbog karantene, mnogi možda ne znaju ni provjeriti plin. S vanjske strane neke zgrade izgledaju u redu, kao naša, ali tek kad uđete i krenete se penjati te vidite razvaline, shvatite što se dogodilo. Sve ovo vrijeme nitko nas nije ništa pitao, a kamoli da nam netko pomogne zaštititi zgradu pod urušenim krovištem', ispričala je Una Radić za tportal.
Vizura iz velikog dvorišta njezine zgrade nije utješna; vidljive su četiri rupe na krovištima okolnih zgrada i čini se da nema stambenog objekta koji nije oštećen. U nekima je preventivno isključen plin, što znači da nema tople vode, a grijanje je prebačeno na već dotrajale strujne instalacije.
Kao stanovnica najužeg centra Zagreba, vjeruje da na tom području ima mnogo krovova u gorem stanju od njenog.
'Možda baš tamo žive penzioneri koji ne znaju pisati mailove, ispunjavati aplikacije, koji ne mogu dobiti slobodnu liniju na 0800, koji se ne mogu popeti na tavane da provjere kakvo je stanje. Ne govorim ovo zbog sebe, jer ja ću se snaći, nego zbog njih i zato što je sinoć padao snijeg, vjetar ne staje, a rupe su ostale otvorene i možda će prouzrokovati još veću štetu', ističe Radić.
U iščekivanju statičara, pita se gdje je ta civilna zaštita na terenu jer ju nitko nije vidio, a ni čuo. Stanarima u oštećenim objektima ne trebaju ni šator ni topli čaj, treba im ponajprije netko tko će im reći trebaju li se uopće iseliti.
'Vidjeli smo samo Hrvatsku vojsku koja je revno izašla na teren i počistila ulice u rekordom roku, na čemu smo im svi doista zahvalni. Lokalno, potpuno druga priča. Kaos. Protok informacija je nejasan, ljudi ne znaju ni gdje se nalazi aplikacija za prijavu štete, pa jedni druge ispituju po društvenim mrežama. Crijepovi i dalje vise s vrha zgrada i prijete, ni vatrogasci nisu došli na poziv da ih uklone, razumljivo - svi su sada preopterećeni', kaže redateljica, dodajući da nije od onih koji čekaju da im netko drugi riješi probleme, međutim 'u karanteni je otežano bilo što riješiti i zdravom, mladom čovjeku, a kamoli li starom, bolesnom ili slabo pokretom'.
Ona je situaciju privremeno riješila tako što je prijateljici čiji je otac građevinar poslala fotografije da 'odokativno' kaže je li oštećenje opasno i trebaju li se svi iseliti iz zgrade.
'Potom zovem naokolo da vidim ima li netko viška najlona jer tko će ga sad kupiti. Srećom, tu su dobri ljudi koji su uskočili pomoći i sutra će mi stići dostava, ali pitam se što je s onima koji niti to ne mogu, niti im se netko javlja na telefon. Da, ne možemo izaći iz kuća, potrebni su nam najloni, tejpovi, potrebno je da netko izađe tko nije nužno statičar i pomogne onima koji ne mogu da barem nekako zaštite nekretnine od daljnjeg propadanja, pomognu raščistiti kaos i osigurati krovišta od daljnjeg urušavanja. Sada, ne sutra. Akcijom, a ne birokracijom. Neću se ni pitati što bi bilo da je potres prouzročio ljudske žrtve, koja bi ih to točno 'civilna zaštita' tražila po ruševinama?' zaključuje Una Radić.