Malo što mi je tako uzbudljivo kao onaj period kad jedan producent - ili producentski tim – dosegne kreativnu zrelost i nađe se u magičnom trokutu obrubljenom suverenim vladanjem svojim zanatom, naizgled nepresušnim vrelom inspiracije te hiperproduktivnošću; kad na skoro tjednoj bazi izbacuje klasik za klasikom, kad se čini kao da naprosto ne može fulati, ma u čemu da se oproba.

No, iskustvo me, nažalost, naučilo da to nikad ne potraje dugo – nijedan producentski mag ne bude istinski kralj Mida dulje od dvije-tri godine, tri-četiri uvrh glave. Sjećam se tako onih par godina kad T-Pain naprosto nije mogao omanuti – ali i svih onih godina što su uslijedile, kad kao da su mu osvetoljubivi bogovi oduzeli sposobnost da složi iole pamtljiv refren; sjećam se kako sam se nekoć veselio kao malo dijete kad bi se god pojavio neki novi remiks Thin White Dukea a.k.a. Jacquesa Lu Conta a.k.a. Stuarta Pricea, ali i kako je onda odjednom bio usporio tempo remiksiranja i kroz par godina postao tužna sjena starog sebe.

Tako da mi užitak u kreativnim vrhuncima omiljenih mi superproducenta na momente znaju kvariti blicevi spoznaje da je samo pitanje vremena kad će tulumu doći kraj. Štoviše, katkad se uhvatim kako u njihovim produkcijama nevoljko čak i pokušavam locirati sjeme buduće propasti.

Uzmimo, evo, primjer meni trenutno vjerojatno najdražeg producenta – rumunjskog čarobnjaka Costija Ionite, ljubiteljima balkanskog folka poznatog jednostavno kao Costi. (Ili, u prijevodu: ako ne volite balkanski folk, na priložene embedove klikate na vlastitu odgovornost!!!)

Karijeru je otpočeo u rumunjskom boy bandu Valahia, da bi se zatim prebacio u producentsko-skladateljske vode i počeo raditi manele (rumunjski folk). Nakon toga grana aktivnosti na ostatak balkanskog tržišta, poglavito na Bugarsku - gdje se etablirao kao udarni hitmejker čalge (bugarski folk) – ali i na Tursku, Srbiju (aktualni hit Ane Kokić 'Idemo na sve'), pa i Hrvatsku (Nikol Bulat je po licenci snimila dvije obrade njegovih bugarskih hitova). Za rumunjsko tržište danas uglavnom radi klasični rumunjski dance; na Zapad se pokušava probiti s dance projektom Sahara, a producirao je i novi Shaggyjev singl ('Dame' feat. Kat Deluna).

Zanimljivo je usporediti Costijeve rane radove za bugarsko tržište s onim današnjima, jer se i u ovim prvima čuje genij – pa makar i tek u povojima. Na primjer, 'Dokoga' Djine Stoeve ima jedan od njegovih tipično raskošno melodičnih refrena i vokalnu melodiju punu ritmičkih zavoja i rampi, ali – za razliku od kasnijih Costijevih stvari, gdje praktički svaki zvuk obogaćuje pjesmu s nekom vitalnom ritmičkom informacijom – ostatak pjesme je poprilično inertan i kao da je potpuno slijep na te zavoje; Costi je s vremenom naučio raditi strofe koje po nabijenosti nimalo ne zaostaju za refrenima, dok su pak strofe u 'Dokoga' puko odrađivanje minutaže između refrena; aranžman jest kompetentan, ali se ne može mjeriti s punokrvnošću Andreine 'Haide opa' ili 'Marijine 'Mojte zadrujki', i itekako se osjeti da je u pitanju nadaren čovjek koji zbog ograničenih resursa – ne zapovijeda s onoliko velikom armijom studijskih glazbenika kakvu zaslužuje.

Uglavnom, koliko god da refren 'Dokoge' bio dobar, pjesma u cjelini zvuči poprilično... Neimpresivno u odnosu na novi singl bugarkinje Marije, 'Mrusni pomisli'. Costi ima poprilično visoko mišljenje o sebi, i na svom sajtu zna biti poprilično smiješan u veličanju i ponajmanjih produkcijskih pomaka ('The piano version of ‘I wonder why’, Sahara’s latest single, was released today. The official remix was produced by Costi.Ro and it has a new approach: the piano.’), ali ‘Mrusni pomisli’ – definitivno jest djelo majstora na vrhuncu.

Posebno na strukturalnoj razini: pjesma je stvarno više stvar nego pjesma jer nema ničega što bi se moglo baš nazvati refrenom – a opet je pamtljiva i zarazna u svakom svom segmentu. Što me malo podsjetilo na Xenomaniju u doba drugog i trećeg albuma Girls Aloud, kad su se na malim remek-djelima poput ‘The Show’ počeli zajebavati sa strukturom pjesama (dva refrena! Od kojih se jedan pojavi samo pri početku i pri kraju!)… A opet, jebiga, podsjeti me i na to kako se Xenomania kreativno dosta istrošila već do četvrtog albuma GA, i odmah me uhvati zebnja za Costijevu budućnost.

Najviše, međutim, zebem kad povučem paralele s – Neptunesima.

S obzirom na sve što je uslijedio nakon ‘I Just Wanna Love U’ Jay-Z-ja, fascinantno je kako Pharrell – koji je na dotičnoj stvari, jednom od prvih velikih zgoditaka Neptunesa, otpjevao refren - ne samo da nije potpisan u featuringu, nego se čak ni ne pojavljuje u spotu! Naravno, već godinu-dvije kasnije se nije moglo pobjeći od njegove njuške – a slična stvar se dogodila i s Costijem, koji je brzo prevalio put od samozatajnog čarobnjaka iza zavjesa do megalomanijaka koji se uporno gura u featuringe i pred kamere, soleći usput svoje produkcije s egotriperskim audio tagovima (‘Welcome to my world… this is Costi forza, and I’m giving you this AMAZING song’) i gramatičkim nebulozama (‘This is new hit, over the hit!’).

S vedrije strane, Neptunesi jesu imali još par izuzetno plodnih godina i nakon što se Pharrell pretvorio u narcisoidnu posvudušu, a čak su i usred svoje kreativne jeseni uspjeli iznjedriti ‘Hollaback Girl’ i ‘Drop It Like It’s Hot’ – pa se ne bojim ni da će me Costi u baš tako skoroj budućnosti razočarati s nekim svojim ekvivalentom impotentnih, perkusivno kilavih posveta Stereolabu.

No opet, s manje vedre strane: kad se nađeš na vrhuncu… Ta kamo možeš dalje odatle? Samo nizbrdo, eto kamo. Netko prije, netko kasnije, ali drugog puta naprosto – nema.