Nakon 25 godina sakupljanja prašine prvi čovjek Ustavnog suda Miroslav Šeparović izvukao je iz ladice zahtjev za ocjenom ustavnosti 37 godina starog zakona o pravu na prekid trudnoće. Njegova prethodnica Jasna Omejec priznala je da nije imala hrabrosti staviti taj predmet u proceduru jer je zaključila kako je pobačaj preteško pitanje za hrvatsko društvo. No njezin nasljednik ocijenio je kako je u međuvremenu društvo sazrelo suočiti se s temom koja izaziva duboke svjetonazorske podjele. Najavio je kako će u javnu raspravu osim pravnih i medicinskih stručnjaka uključiti i predstavnike javnosti svih stajališta, a ovi potonji za tportal su otkrili čime će uvjeravati suce da su njihovi argumenti jači. Pravnice specijalizirane za ustavno pravo i zaštitu ljudskih prava upozoravaju, međutim, da međunarodni dokumenti te ustavna praksa većine članica EU-a govore protiv kriminalizacije i ograničavanja prava na pobačaj
‘Radi ostvarivanja prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, ovim se zakonom uređuju prava i dužnosti građana, koja se odnose na sprečavanje neželjenog začeća, prekid neželjene trudnoće, kao i na medicinsku pomoć onima koji iz zdravstvenih razloga ne mogu ostvariti želju za vlastitim potomstvom. Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja, a pod uvjetima i na način koji određuje ovaj zakon.
Prekid trudnoće medicinski je zahvat. Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom. Prekid trudnoće ne smije se izvršiti kad se utvrdi da bi to moglo narušiti zdravlje žene.
Prekid trudnoće se vrši na zahtjev trudne žene. Uz zahtjev za prekid trudnoće koji podnosi maloljetnica, koja nije navršila 16 godina života, potreban je i pristanak roditelja ili staratelja uz suglasnost organa starateljstva.’
To su neki od glavnih članaka Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. koji je Hrvatska preuzela, a o čijoj je ustavnosti ovog ponedjeljaka Ustavni sud održao prvi sastanak. Učinjeno je to na temelju 25 godina starog zahtjeva, a kako je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović izjavio, odluka o ustavnosti donijet će se do proljeća, iako ga na to ne tjera nikakav službeni rok. Do tada će, rekao je, Ustavni sud tražiti mišljenja medicinskih stručnjaka/inja, stručnjaka/inja za obiteljsko pravo, konzultirat će i međunarodne dokumente, praksu europskih sudova, a i razne udruge, koje o tome imaju svoja (razna/oprečna) mišljenja.
Pobačaj je (pre)teško pitanje
Šeparović je tada dodao i kako je spomenuti predmet tako dugo stajao na Sudu jer se – 'radi o duboko svjetonazorskom pitanju'. Ono je, kaže, 'izazivalo podjele u hrvatskom društvu pa bi stavljanje te teme na dnevni red produbilo sukobe'. Danas smo kako je zaključio: 'zreli da taj problem raspravimo'. No za početak valja istaknuti kako ne misle svi jednako o tome zašto se čekalo. Za razliku od teze o nezrelosti čekanja – postoje i teze o zrelosti.
'Tri su faze čekanja i nemaju sve iste razloge. Prva, devedesetih je Hrvatska imala daleko važnijih pravnih pitanja. Znam da postoje skupine kojima je nijekanje prava na izbor pitanje svih pitanja, ali to je bilo vrijeme potpunog kopernikanskog pravnog obrata. Iz kontroliranog društva prelazili smo u ideju slobode. To je strašno veliko i zahtjevno područje. Te 1991. kad je prva predstavka podnesena imali smo ratno stanje. Valjalo je kreirati novi pravni poredak. Regulirati pitanje vlasništva, stvoriti državu. U tom kontekstu negiranje prava na pobačaj svakako nije imalo primat', kaže ustavna stručnjakinja profesorica Sanja Barić, po kojoj je druga faza čekanja počela 2000. godine.
'Zašto se tad predstava o ustavnosti prava na pobačaj nije uzela u razmatranje? Tad više ne nije vanjskih ograničenja, ali je bilo unutarnjih, onih koji proizlaze iz unutrašnje situacije unutar suda i sudaca. Ustavni suci su tada bili osobe pravno obrazovane u starom sustavu. Oni nisu imali pravno stručnih kapaciteta, a ni iskustva da se uhvate s formulacijama Europskog suda za ljudska prava i nekih drugih pravnih dokumenata. U Vijeće Europe ušli smo na razmeđi 1996/1997. i tek tada su se ustavni suci počeli educirati u smislu shvaćanja europskih konvencija i normi', kaže Barić. A zašto se ustavnost Zakona o slobodnom odlučivanju na prekid trudnoće nije otvarala unatrag pet-šest godina. Samo zato što je, kako je kazala tadašnja predsjednica Jasna Omejec, bila preteška.
'Ustavni sud u tom sazivu nije imao stručnog kapaciteta, a ni hrabrosti da se suoči s tom temom', kaže Barić.
Što je s argumentima? I za što je to potrebna hrabrost?
Krešimir Planinić iz udruge U ime obitelji nema nikakvih dvojbi: 'Prema Ustavu RH svako ljudsko biće ima pravo na život (čl. 21). Usto, prema čl. 65. st. 1. Ustava RH, 'dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe'. Zanimljivo je da je prilikom donošenja našeg Ustava u prijedlogu nacrta od 23. studenoga 1990. stajalo da 'svatko ima pravo na život'. Iako prema njemačkoj ustavnosudskoj odluci, kojom se tumači ustavna odredba o pravu na život, svatko ima gotovo jednak opseg u značenju kao svako ljudsko biće, naš ustavotvorac odlučio se za izraz koji ne smije dovoditi u pitanje početak zaštite prava na život, budući da se odlučio za pojam 'ljudsko biće' koji obuhvaća rođenog, ali i nerođenog čovjeka', misli Planinić.
'Ljudski život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice', smatraju U ime obitelji
On ne dvoji da ljudski život počinje začećem. To je, kaže, biološka činjenica, a 'pokušajem relativizacije te znanstvene činjenice' naziva tzv. drugačija mišljenja.
'Ako pak i sasvim uvažimo druga mišljenja da postoji sumnja je li 'taj zametak' ljudski život, ni tada ne bismo smjeli dovoditi u pitanje život zametka. U sumnji ćemo valjda činiti ono što je vrijednosno sigurno odnosno sigurnije!' kaže Planinić uvjeren da je neupitnu potvrdu o početku ljudskog života dalo i Etičko povjerenstvo Klinike za ženske bolesti i porođaje KBC Zagreb. Ono je u listopadu 2009. Ustavnom sudu odgovorilo i potvrdilo jednoglasno da 'ljudski život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice odnosno začećem'.
'Istovremeno, trenutačno je još na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (tzv. Zakon o pobačaju - ZZM), donesen 1978. na temelju Ustava SFRJ iz 1974. koji je sadržavao sljedeću odredbu: 'Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.' Stoga, ako se ima na umu sve ranije navedeno, može se zaključiti da ZZM nije u skladu s važećim Ustavom. Kada bi u Ustavu i postojala odredba o slobodi odlučivanja o rađanju djece, takva odredba bila bi u suprotnosti sa sadašnjom odredbom koja se odnosi na pravo na život pa bi i sadašnju odredbu o pravu na život trebalo mijenjati tako da iz nje jasno proizlazi da se isključivo odnosi tek na rođenog čovjeka. Za naglasiti je, dodatno, da naš Ustav ne poznaje pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece', elaborira stav svoje Udruge Planinić.
Promoviranjem 'prava na život prije rođenja' žele se ograničiti ženska prava
Nataša Bijelić iz ženske grupe CESI (Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) njegove teze drži tipičnim za 'neokonzervativne udruge i inicijative bliske Katoličkoj crkvi koje nastoje ograničiti ženska reproduktivna prava kroz promoviranje prava na život prije rođenja'.
'Što se tiče Ustava RH u dijelu u kojem se govori o osobnim i političkim slobodama i pravima čovjeka (članak 21., poglavlje 2.) ističe se da 'Svako ljudsko biće ima pravo na život'. Iako su izostavljene ustavne odredbe o reproduktivnim pravima, to se pravo po svome sadržaju može pronaći u nekim drugim osnovnim ljudskim pravima i dalje prisutnima u Ustavu. Pravo na prekid trudnoće temelji se na principima slobode, na pravu žene na privatnost, pravu da samostalno donosi odluke i vrši individualne izbore, njezinoj autonomiji, slobodnom odlučivanju o vlastitu tijelu i načinu života, pravu na zaštitu zdravlja i života. Dakle, govori se o rođenom ljudskom biću, a ne o životu nakon začeća', kaže Bijelić dodajući kako je ovdje riječ o nametanju fundamentalno katoličke pozicije kao univerzalne i općeprihvaćene činjenice.
'Nametanjem religijskog vjerovanja i promoviranjem 'prava na život prije rođenja' nastoji se ženama uskratiti pravo da samostalno donose odluke o svojim životima i time im se želi oduzeti mogućnost kontrole nad vlastitim reproduktivnim sustavom, i u konačnici, seksualnim i reproduktivnim zdravljem. Činjenica je da ne postoji konsenzus o tome kada počinje ljudski život i to se odnosi na mnoge struke i discipline uključujući i različite religije jer religije također imaju različit pogled na ovo pitanje', kaže Bijelić dodajući kako bi tumačenje prava na život na način da uključuje fetus stvorilo velike etičke probleme u odnosu pacijentice i liječnika koji bi mogao bez informiranog pristanka liječiti trudnicu u skladu s vlastitim stavom o tome što je najbolji interes fetusa', ističe Bijelić.
'U većini slučajeva kada se nastoji ograničiti pravo žene na izbor, pa tako i u ovom našem hrvatskom slučaju, radi se o manipulaciji i namjernom iskrivljavanju znanstvenih dokaza vezanih uz sam tijek trudnoće jer znamo da se pobačaj na zahtjev obavlja u vrlo ranom stadiju trudnoće. Žene moraju i mogu samostalno i autonomno odlučiti o stvarima koje su tiču njihova života i reproduktivnih izbora, a to uključuje odluku hoće li prekinuti trudnoću, ili pak odluku o rađanju i broju djece i razmaku između porođaja', kaže Bijelić.
Međunarodnim dokumentima protiv manipuliranja činjenicama
'Slobodno odlučivanje o trudnoći i rađanju smatra se osnovnim ljudskim pravom što su još 1994. na Međunarodnoj konferenciji o stanovništvu i razvoju u Kairu potvrdile Vlade iz 179 zemalja, uključujući i Hrvatsku. Pristup sigurnom i legalnom abortusu povezan je s drugim pravima kao što je pravo na autonomiju i tjelesni integritet. Uskraćivanje pristupa medicinski sigurnom abortusu predstavlja kršenje ovih prava jer se ženama ne dozvoljava da imaju izbor i kontrolu nad vlastitim tijelima. Slobodno odlučivanje o trudnoći i rađanju pitanje je društvene pravde jednako kao što je medicinski siguran abortus javno zdravstveno pitanje, i tu se ne radi o primarno svjetonazorskom pitanju. Što se tiče pravne regulacije, abortus mora biti legalan, dostupan i siguran jer sve ostalo predstavlja prijetnju i ugrožavanje života i zdravlja žena. Zakonodavac se treba rukovoditi uspostavljenim standardima za zaštitu ljudskih prava i ne smije dozvoliti da religijska tumačenja o pravu na život utječu na tu odluku', kaže Bijelić.
Planinić se pak poziva na međunarodne pravne norme i sudsku praksu.
'Ni jedan međunarodni dokument ne isključuje pravo nerođenog djeteta da se rodi, niti je u njima sadržano pravo na pobačaj. Prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (UN, stupio na snagu 23. ožujka 1976. ), svako ljudsko biće ima prirodno pravo na život. To pravo treba zaštititi zakonom. Nitko ne smije biti samovoljno lišen života' (čl. 6. st. 1.), a osim toga, 'smrtna presuda ne smije se izreći za zločine koje su počinile osobe mlađe od osamnaest godina, niti se ona smije izvršiti nad trudnim ženama' (čl. 6. st. 5.).; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao najvažniji dokument na europskom prostoru koji se tiče zaštite ljudskih prava navodi: 'Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života, osim u izvršenju sudske presude.' Parlamentarna skupština Vijeće Europe donijela je 1979. i Europsku povelju o pravima djeteta, koja sadrži pravo djeteta na život od začeća i taksativno navodi koje obveze ima država radi zaštite prava djeteta od trenutka začeća; itd. S druge strane, pravo na život sadržano je u svim međunarodnim ugovorima koji se tiču ljudskih prava. Možda je dostatno spomenuti samo neke od presuda Europskog suda za ljudska prava koje dotiču navedeno pitanje – npr. u predmetu Pretty v UK 2346/02 i Europski sud za ljudska prava (dalje:ESLJP) jasno je rekao da pravo na život ima prvenstvo odnosno veću važnost od ostalih prava, a u predmetima Bruggemann & Scheuten v Germany 6959/75 i Bosso v Italy 50490/99 da život ima značenje od javnog, ne samo od privatnog interesa, a svaka povreda prava na život nije samo povreda privatnog interesa žrtve, nego ono predstavlja štetu za čitavo društvo i javni poredak', kaže Planinić dodajući kako su 'svjesni da postoji neslaganje u pojmovima i drugačija promišljanja'.
Kako onda objašnjava tezu o nametanju jednog svjetonazora onima koji taj svjetonazor ne dijele?
Pročelnica katedre za Ustavno pravo na riječkom Pravnom fakultetu Sanja Barić međunarodnu pravnu praksu ne vidi tako: 'Europska praksa jasno je rekla da nema apsolutnog prava na život, kao i to da život ne počinje od začeća. Prije svega ne postoji samo pravo života da bude život, a s druge strane ništa. Postoji pravo majke, drugog života da upravlja svojim tijelom. Dakle, razgovor se ne može voditi na razini s jedna strane život, a s druge ništa. Usput, praksa u nekim zemljama ide i znatno šire. U Njemačkoj gospodarsko stanje u kojem živi majka i obitelj može biti razlogom za korištenje prava na prekid trudnoće – naravno u roku koji zakon propisuje. Osim toga, postoje odluke UN vezane uz konkretan slučaj defektnog ploda, kad u jednoj državi majci nije bilo dopušteno da na vrijeme obavi pobačaj, nego je bila prisiljena roditi dijete, koje je nedugo zatim umrlo. Ključno je da postoji reproduktivno pravo, a ono uključuje i pravo na pobačaj', kaže profesorica Barić.
Čini se da bi U ime obitelji po uzoru na Poljsku ženama u Hrvatskoj ograničili pravo prekid trudnoće
'Ne možemo ženinu želju da prekine trudnoću staviti u istu razinu s ljudskim životom. Nasuprot tome, možemo u istu razinu staviti pitanje mogućeg ugroženog života žene sa životom nerođenog djeteta. Takve iznimne situacije se mogu i zasebno regulirati, kao što je primjer u Poljskoj. Tamo su iznimke od pravila zaštite života slučajevi s ugroženim životom majke, trudnoća izazvana kaznenim djelom i oštećenost ploda. Naravno, sve su želje za regulativom usmjerene prvenstveno na zaštitu nerođenog života i zaštitu majki koje donose takve neželjene odluke iz razloga koje mi kao pojedinci i društvo trebamo detektirati i nastojati ukloniti. Kad pitate o nametanju nekog stava koji je vrijednosno ispravan, rekao bih da takvom usmjerenju treba težiti društvo i država kod definiranja zakona. Znamo da zakon uči ljude pa tako želimo da zakon nauči ljude ispravnim odlukama utemeljenim na zaštiti života. Imate bezbroj zakonskih odredaba koje nameću određeno ljudsko ponašanje jer štite slabije ili neke univerzalne ljudske vrijednosti, a isto je i s ovim slučajem', kaže Planinić.
Recentniji datumi međunarodnih dokumenta pak kažu da ljudska prava imaju samo rođene osobe!
Viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i stručnjakinja Vijeća Europe za ljudska prava dr. sc. Ivana Radačić napominje kako međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava isključuju fetus iz opsega prava na život, što je jasno vidljivo, kaže, iz pratećih dokumenata tih instrumenata koji pokazuju da se o tome pitanju raspravljalo i da je odlučeno da ljudska prava imaju samo rođene osobe, kao i iz prakse tijela koji nadziru implementaciju tih konvencija.
'Tako univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima ističe kako su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, dok je u procesu donošenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima odbačen amandman koji je propisivao da se jamči pravo na život od začeća. Konvencija o pravima djece koja u preambuli izražava potrebu zaštite prije rođenja odnosi se na obvezu države da štiti kapacitet djeteta da preživi kroz zaštitu i potporu trudne žene kroz npr. zdravstvene mjere prenatalne skrbi i nije donesena s namjerom da ograniči pobačaj', objašnjava.
Kad se iscrpi javna rasprava na temu pobačaja, a imajući u vidu sve kazano o tome, postavlja se pitanje što stvarno Ustavni sud može učiniti po pitanju sadašnjeg zakona o prekidu trudnoće?
'Može poništiti sadašnju odredbu, a može je podržati. Poništenje može biti djelomično i u potpunosti, a može se za to dati rok, od recimo šest mjeseci ili godinu dana. Tada Sud treba zakonodavcu dati upute za daljnje postupke', kaže profesorica Barić i domah dodaje - 'po meni - opcija ukidanja sadašnje odredbe je teško ostvariva'.
'Govorimo o praksi koja ne samo da traje 25 godina u sadašnjoj Hrvatskoj, nego je uvažavana i u 12 godina iz prijašnjeg uređenja. Ako je nešto bilo ustavno 37 godina, onda morate imati jaku argumentaciju da sad to proglasite neustavnim i promijenite praksu. Ja tu argumentaciju u ovom slučaju ne vidim', zaključila je Barić.
Ustavni sud ne treba odlučiti kad počinje život već odgovoriti na pitanje: je li fetus subjekt ustavnih i ljudskih prava?
Njezina kolegica po pravnoj struci i stručnjakinja za međunarodnu praksu u zaštiti ljudskih prava Ivana Radačić smatra da pitanje kad počinje život nije tako bitno za odlučivanje o ustavnosti zakona kako se možda čini.
'Iako nema konsenzusa o tome kad počinje život, svima je jasno da začećem počinje postupak koji može rezultirati rođenjem, odnosno da se radi o potencijalnom životu. Relevantno pitanje je da li tom potencijalnom životu odnosno fetusa treba dati status prava i koje to posljedice ima na prava već rođenih ljudi – trudnih žena. Dakle, Ustavni sud ne treba odlučiti kad počinje život već dati (puno lakši) odgovor na pitanje odnosi li se formulacija 'svako ljudsko biće ima pravo na život' i na fetus, odnosno je li fetus subjekt ustavnih i ljudskih prava. Za odgovor na to pitanje pravno nije relevantno što udruga U ime obitelji ili neka druga skupina ljudi misli iz perspektive njihova ideološkog odnosno religijskog stajališta, već su relevantne međunarodne norme koje također štite pravo na život, a indikativna su i zakonska rješenja i komparativna ustavnopravna praksa u Europi', upozorila je.
Ustavni sudovi Mađarske, Slovačke i Portugala odbili su fetusu priznati ljudska prava
Tome u prilog navela je recentni trend u ustavnosudskoj praksi u Europi koji govori da se pri ocjeni ustavnosti zakona o pobačaju ne uzima u obzir samo zaštita fetusa, već i prava žena.
'Tako su i mađarski, i slovački i portugalski ustavni sudovi odbili raspravljati o fetusu u kontekstu prava na život već su umjesto toga razmatrali pitanje zaštite prenatalnog života kao pitanje vrijednosti, a ne prava. Portugalski Ustavni sud smatrao je npr. da se zaštita prenatalnog ne postiže kriminalizacijom pobačaja, već da zahtijeva da države rade na smanjenju rizičnih faktora kroz edukaciju i uspostavu socijalnih politika koji podržavaju želju za nastavkom trudnoće (osiguravanjem pristojnih uvjeta života i rada, mjera balansiranja radnog i obiteljskog života). Ustvrdio je da je najbolja zaštita prenatalnog života zaštita postojećeg života. Sud je smatrao da zakon o pobačaju koji dopušta pobačaj na zahtjev prva tri mjeseca (uz obvezno nepristrano savjetovanje) ne krši Ustav', upozorila je Radačić.
Zanimljiv je stav slovačkog suda po ovom pitanju. Slovački ustavni suci su, naime, ocijenili da miješanje u odluku žene o nastavku ili prekidu trudnoće predstavlja miješanje u njezino pravo na privatnost koje se može ograničiti samo na način da se propišu procedure i postave vremenska ograničenja.
'U Slovačkoj je zaključeno da zakon o pobačaju, koji dopušta pobačaj na zahtjev prva tri mjeseca trudnoće, ne krši Ustav koji, za razliku od hrvatskog Ustava, sadrži odredbu koja navodi da je ljudski život vrijedan zaštite i prije života. Odbivši tu odredbu interpretirati na način da jamči pravo na život fetusu, i taj je Sud naglasio da zaštitu fetusa prvenstveno treba realizirati mjerama zaštite žena (mjerama u području zdravstvene, socijalne i radnopravne politike), a ne mjerama protiv njih', kaže Radačić.
Konačno, napominje naša sugovornica, većina država u Europi ima liberalne zakone o pobačaju i dopušta pobačaj na zahtjev u ranim stadijima trudnoće.
Sve navedeno ide u prilog shvaćanju da sadašnji hrvatski zakon nije protivan Ustavu, no kakav će pravorijek o ovom pitanju dati naši ustavni suci, doznat ćemo tek na proljeće.
435309 ,432602 ,432948 ,447607
