Rješenje Ustavnog suda iz prosinca 2018. ovih dana različito je protumačeno u medijima, pa neki ističu kako je sada konačno bjelodano da Crkva ne može biti apsolutno odvojena od države, dok drugi upozoravaju na to da se u rješenju Suda ne može naći utemeljenje za tvrdnje da Hrvatska nije sekularna država i zaključuju da je odluka Sabora po pitanju vjeronauka iznad Vatikanskih ugovora.

Sve je krenulo još prije 10-ak godina, kad je Ivan Dušan iz Pazina predložio Ustavnom sudu pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 13. navedenog zakona, koji omogućuje i regulira ustrojavanje vjerskog odgoja u vrtićima i vjeronauka u školama. Dvije godine kasnije pridružio mu se, u odvojenom predmetu, Ivan Vanja Lopušinsky iz Splita. Predlagatelji su, među ostalim, naveli da je taj članak u neskladu s Ustavom jer je uvođenje vjeronauka višestruko povrijedilo ustavne odredbe o ravnopravnosti, slobodama i pravima građana s obzirom na vjeru i druga politička uvjerenja, a posebno je u suprotnosti s načelom odvojenosti vjerskih zajednica od države.

U procesu odlučivanja Ustavni sud zatražio je očitovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja, a ono je prijedloge za ocjenu ustavnosti proglasilo neosnovanima, pozivajući se na Vatikanske ugovore i navodeći da se izborna nastava vjeronauka izvodi na temelju programa koji su izradile vjerske zajednice za katolički, pravoslavni, islamski, židovski vjeronauk, vjeronauk Kršćanske adventističke crkve itd.

'Razvidno je da roditelji samostalno odlučuju u pogledu uključivanja svoga djeteta u izborni predmet, pa tako i na vjeronauk bilo koje vjerske zajednice. Svrha organiziranja izborne nastave je omogućavanje slobode u kreiranju odgojno-obrazovnog procesa, proširivanje i produbljivanje znanja i sposobnosti u onom odgojno-obrazovnom području za koje učenik pokazuje posebne sklonosti i pojačan interes', navodi MZO u očitovanju iz veljače 2018., u mandatu ministrice Blaženke Divjak.

Ustavni sud utvrdio je pak da 'odvojenost države i vjerskih zajednica nije apsolutna', što bi imalo proizlaziti iz ustavne odredbe prema kojoj vjerske zajednice u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države. Ta odredba sadržana je u stavku 2. članka 41. Ustava. U stavku 1. istog članka, međutim, stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i - odvojene od države.

'Sve dok je zaštita i pomoć države djelatnostima vjerskih zajednica u okviru članka 41. stavka 1. Ustava, slobodno izabrani vjerski odgoj u ustanovama predškolskog odgoja te slobodno izabrana nastava vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim školama, po ocjeni Ustavnog suda, sami po sebi nisu nesuglasni s Ustavom', stoji u rješenju koje potpisuje Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda.

Ustavni sud podsjeća na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Savez crkava 'Riječ života' i ostali protiv Hrvatske, prema kojoj pravo na iskazivanje vjere kroz poučavanje 'ne ide tako daleko da bi za sobom povlačilo obvezu država da dozvole vjeronauk u javnim školama ili predškolskim ustanovama', ali i da održavanje vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama predstavlja dodatno pravo koje spada u širi opseg članka 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje je 'država dragovoljno odlučila osigurati'.

U konačnici, Ustavni sud prebacuje lopticu na Markov trg, zaključujući da je 'kod predmetnog pitanja riječ o suverenom pravu Hrvatskog sabora da... odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj'.

Sanja Barić: Pojam sekularizma relativno neodređen

Je li, dakle, Ustavni sud ovim rješenjem dao za pravo Ivanu Mikleniću, glavnom uredniku Glasa Koncila, koji je ustvrdio da Hrvatska nije sekularna država, kakvom je mnogi vide? Je li Hrvatska sekularna ili nije? Može li se, uz Vatikanske ugovore, Hrvatska uopće smatrati sekularnom državom?

Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta i prorektorica za studije i studente Sveučilišta u Rijeci, napominje da je pojam sekularizma, ili svjetovne države, relativno neodređen pojam.

'Sve države koje nisu teokratske - poput nekih islamskih država, u čijim ustavima piše da su izvor prava sveti spisi - imaju svoje mjesto negdje na kontinuumu, na skali sekularnosti. Koje mjesto će država tu konkretno zauzeti, ovisi i o njenom ustavu i o zakonima – znači, kako se pozicionirala u odnosu na vjerske zajednice. U našem Ustavu nesumnjivo je određena svjetovna država jer piše da su vjerske zajednice odvojene od države, što je bazična premisa da bismo državu mogli temeljno nazvati svjetovnom. U Ustavu, međutim, dodatno piše da vjerske zajednice uživaju zaštitu i pomoć države. A što to znači - određuje sama država', objašnjava, za početak, profesorica Barić.

'Bilo bi OK i kad bi Sabor odlučio da vjeronauk više ne bude u školama'

I Europski sud za ljudska prava, uostalom, poručio je da država ima vlastitu marginu procjene u pozicioniranju, a kad se pita tko u državi određuje tu poziciju, vraćamo se na odluku Ustavnog suda.

'Europski sud za ljudska prava kaže da kao država nemamo obvezu uvesti vjeronauk u škole temeljem Europske konvencije, ali temeljem ugovora s Vatikanom i temeljem ugovora koje smo sklopili s nizom drugih vjerskih zajednica, kao država opredijelili smo se za izborni predmet vjeronauka u školama. Sama činjenica da imamo vjeronauk u školama nije protivna Ustavu, a iz rješenja Ustavnog suda iščitava se da bi bilo sukladno Ustavu, kao i našem pojmu svjetovnosti, i kada bi Hrvatski sabor odlučio ukloniti vjeronauk iz škola i krenuti u reviziju Vatikanskih ugovora. To bi isto bilo OK', navodi Barić, dodajući da sadržaj svjetovnosti svaka država određuje za sebe, u pojedinim područjima.

Po njezinu sudu, Ustavni sud u pravu je kad kaže da 'odvojenost države i vjerskih zajednica nije apsolutna' zbog toga što vjerske zajednice 'u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države'. Nisu li, međutim, stavci članka 41. - s jedne strane jamči se odvojenost vjerskih zajednica od države, a s druge zaštita i pomoć države vjerskim zajednicama - u proturječju?

'Ne. Odgovor na to pitanje je 'mjera sekularnosti'. Država je svjetovna - recimo, ne možete doći pred sud i pozivati se na crkveno pravo, ali u kojoj mjeri će država stvarno pomagati pojedinim vjerskim zajednicama, to ovisi o odlukama Hrvatskog sabora, a u konačnici opet bi Ustavni sud balansirao stavak 1. i stavak 2. Poput vage, Ustavni sud s jedne strane stavlja načelo odvojenosti, a s druge načelo pomoći te utvrđuje zatire li konkretan oblik pomoći odvojenost. U ovom slučaju nije povrijeđeno načelo odvojenosti vjerskih zajednica i države i mislim da je Ustavni sud pravilno odrezao ravnotežu', zaključuje Barić.