Iako mnogima šišmiši nisu najdraža životinja, ako ne zbog njihovih fizičkih karakteristika onda zasigurno radi pandemije kovida koja nas je sve dobro prodrmala, prestrašila, zatvorila na nekoliko mjeseci, razdvojila od obitelji i prijatelja i, naposljetku, podijelila na 'vaksere' i 'antivaksere'.

Baš iz tog razloga mi smo odlučili posjetiti Špilju Veternicu i podsjetiti ljude zašto šišmiši i nisu tako strašni kakvima se možda čine, štoviše, šišmiši su jedne od rijetkih životinja koje su u potpunosti krivo shvaćene.

Noćni vampiri bez kojih ne možemo

Ljudima nisu nimalo atraktivni, često ih se plaše, smatraju ih zlokobnim stvorenjima noći i prenosnicima bolesti, a šišmiši su zapravo vrlo važne životinje za naš okoliš. Šišmiši imaju ključnu ulogu u kontroli štetočina, oprašivanju biljaka i raspršivanju sjemena. Prema procjenama nedavnih studija provedenih u Sjedinjenim Državama šišmiši pojedu dovoljno štetočina da uštede više od milijardu dolara godišnje na šteti usjeva i troškovima pesticida samo u industriji kukuruza.

Dok mnogi šišmiši jedu kukce, drugi se hrane nektarom i glavni su oprašivači raznih biljaka kao što su breskve, klinčići, banane i agave. Zapravo, šišmiši su jedini oprašivači agave, ključnog sastojka mnogima simpatične, ali i pogubne tekile. Treći izvor hrane šišmiša je voće, a njihova ljubav prema slatkom voću predstavlja još jednu važnu ulogu u ekosustavu, a to je širenje sjemena. Šišmiši koji se hrane voćem zaslužni su za čak 95 posto raspršivanja sjemena odgovornog za rast drveća i biljaka u iskrčenim šumama.

Šišmiši u Hrvatskoj

Europa ima 51 vrstu različitih šišmiša od kojih se Hrvatska može pohvaliti s čak 33 vrste šišmiša prema čemu je Hrvatska od svih europskih država ona s najvećom raznolikosti faune šišmiša. Sve 33 strogo su zaštićene, a ova je životinja u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno istražena.

U špilji Veternici zabilježeno je 16 različitih vrsta šišmiša koji se u ljetnim mjesecima hlade na samom ulazu u špilju uvučeni u svoj prostor pa ih tada zna biti osamstotinjak, dok ih se zimi skupi čak preko tisuću.

Špilja Veternica

Špiljom nas je proveo Denis Kovačić, stručni savjetnik i edukator Parka koji nam je već na početku pokazao šišmiše i njihovo skrovište, te napomenuo kako je cilj obilježavanja Međunarodne noći šišmiša edukacija posjetitelja o ovoj vrlo pogrešno shvaćenoj životinji čija je svrha izuzetno bitna za dobrobit prirode, ali i njezinih stanovnika.

Špilja Veternica prostire se svojim kanalima i putevima na sedam kilometara podzemne površine, od kojih je samo 400 metara dostupno posjetiteljima. Ostatak je teško prohodan i namijenjen posebno obučenim speleolozima i njihovim timovima koji se dalje penju i provlače vrlo uskim i nezgrapnim dijelovima špilje u svrhu istraživanja.

Od Kovačića, između ostalog, saznajemo da je špilja dobila ime po strujanju zraka. Obzirom da je u špilji oko osam stupnjeva, onda kada je vani vruće, topli zrak ulazi u špilju, a hladni vjetar puše iz špilje što je već samo po sebi još jedan dodatan razlog posjeta jer čine Veternicu odličnom destinacijom u toplim ljetnim danima.

Otkrivena prije skoro 130 godina

Kao 'interesantna krška pojava' Veternica je prvi put spomenuta u literaturi geologa Dragutina Gorjanovića Krambergera 1899. godine, a njezino ime prvi puta spominje prirodoslovac Drago Hirtz šest godina nakon. Jutarnji list 1934. godine predstavlja špilju zagrebačkoj javnosti, a 17 godina nakon počinju se izvoditi detaljna istraživanja špilje. S turističkim uređenjem započelo se krajem 70-ih godina, a devedesetih godina prošlog stoljeća postaje i zaštićena.

Kada smo zakoračili dublje u špilju, Kovačić nam je pokazao mjesto na kojemu su nekada bile sige, međutim, kako su se pedesetih godina ljudi slobodno kretali špiljom kako su htjeli, trgali su sige pa ih sada više tamo ni nema. Na tom većem prostoru koji se naziva i koncertnom dvoranom, akustika je toliko dobra da su se prije, objasnio nam je Kovačić, tamo održavali nastupi (zborovi, božićni koncerti). Nakon što je špilja zaštićena održavanje nastupa strogo je zabranjeno.

Nisu slijepi, samo eholociraju

Dok smo se savijali, previjali i saginjali kroz špilju koji šišmiš nam je znao proletjeti iznad glave kako bi, valjda, umirili svoju znatiželju i pozdravili svoje glasne posjetitelje.

Putem su nas pratili zvučni efekti od kojih neki simuliraju zvuk vode, drugi glasanje šišmiša, a treći glasanje špiljskog medvjeda koji već 24 tisuće godina ne vreba podzemnim prostorima Veternice. Kovačić nam je objasnio kako zvučni efekti koji proizvode zvukove glasanja šišmiša zapravo simuliraju njihovu međusobno komunikaciju. Šišmiši komuniciraju na frekvencijama koje su čovjekovom uho nečujne.

Šišmiši imaju male oči s vrlo osjetljivim vidom, što im pomaže da vide u uvjetima koje bismo mogli smatrati mrklim mrakom. Oštar vid im nije potreban, a orijentiraju se eholokacijom. Eholokacija je njihov vid i njome šišmiši percipiraju svijet oko sebe. Kovačić nam je objasnio kako je eholokacija zapravo složen sustav odašiljanja različitih zvukovnih signala i primanja jeke istih tih signala.

Ostaci podzemnog svijeta

Što smo dublje zalazili u špilju dočekao nas je primjer lubanje špiljskog medvjeda. Ne, lubanja nije prava već je postavljena da bi posjetitelji stekli dojam o ovoj mrcini iz davne prošlosti, a i špiljski medvjed, kao ni bilo koja druga veća životinja, radi svoje fizičke veličine nisu mogli dalje od ulaznog dijela. Osim lubanje u Veternici je izložena prava donja čeljust špiljskog medvjeda koja je zabijena u stijenu, a Kovačić nam je pojasnio kako je stijenu donijela voda koja je onuda prije tekla, a ovo je ujedno i jedini pravi fosil podzemne mrcine.

Od Zagreba do Osijeka prije 17 milijuna godina prostiralo se Panonsko more sa svojim južnim otocima Medvednicom, Papukom, Krndijom, Moslavačkom Gorom i Psunjem. Panonsko more iza sebe je ostavilo mnogo životinjskih ostataka koje su nekada plivale ovim područjem i njihovi organski ostaci čine stijenu špilje. Od vapnenca špilje izgrađena je i katedrala, a upravo se takav špiljski vapnenac koristio i kao građevinski materijal.

Neandertalci u Veternici?

Pred kraj obilaska posjetitelje će dočekati skulpture neandertalca koje predstavljaju lovce koji su u Veternici lovili špiljske medvjede i druge životinje. Kovačić nam je objasnio kako su još na ulazu u samu špilju pronađeni tragovi ognjišta i ostaci lovačkog oruđa pa se pretpostavlja da im je špilja bila lovačka postaja.

Veternica zimi zatvorena radi hibernacije

Hibernacija šišmiša njihov je zimski san jer označava prilagodbu toplokrvnih životinja na razdoblje niže temperature zraka i smanjenu dostupnosti hrane. Tada šišmiši sebi namjernog snize temperaturu tijela što dovodi do usporavanja metabolizma, disanja i rada srca. Tako životinja čuva energiju trošeći je minimalno.

Postoji još jedan fiziološki proces kojim šišmiši preživljavaju zimu, a zove se torpor koji se od hibernacije razlikuje samo po tome što traje kraće. Naime, šišmiši ulaze u torpor po danu i to nakon povratka iz noćnog lova pa se ova pojava naziva dnevni san.

Smatra se da su upravo hibernacija i torpor jedan od ključnih razloga njihovog dugog života po kojem se šišmiši razlikuju od drugih malih sisavaca. Šišmiši u prosjeku žive oko 16 godina, a najduži dokumentirani životni vijek šišmiša je onog sibirskog iz 2006. godine koji je tada proslavio 41 godinu života na Zemlji.

Radionica za djecu

U sklopu Međunarodnog dana šišmiša Park prirode Medvednica u Planinskom domu Glavica organizira edukativnu radionicu za djecu. Na ovoj radionici edukatori Parka djecu kroz igru i zabavu uče zanimljivosti o šišmišima, od toga čime se hrane, kako žive, zbog čega su ugroženi do toga zašto su korisni za naš ekosustav.