Mliječna staza je tradicionalna humanitarna utrka i centralno događanje koje organizira Ured UNICEF-a u Hrvatskoj s fokusom na osvješćivanje javnosti o nužnosti poštivanja i unaprjeđivanja dječjih prava. U prve tri godine, zahvaljujući utrci Mliječna staza, otvorena je banka humanog mlijeka, osigurana je financijska podrška za udomiteljske obitelji s najmlađom djecom i opremljena su rodilišta u Hrvatskoj.

Zbog pandemije koronavirus ove će se godine Mliječna staza, po prvi puta od pokretanja, održati virtualno i tako imati nacionalni karakter, što znači da od 5. do 20. rujna baš svi mogu sudjelovati – potrebno je samo prijaviti se putem web stranice www.mlijecnastaza.hr.

Cilj ovogodišnje inkluzivne utrke je unaprjeđenje uvjeta života djece s teškoćama, promicanje socijalne uključenosti i jednakih prava za svako dijete u Hrvatskoj. Tako su utrku ove godine podržali i naši proslavljeni paraolimpijci – Nataša Sobočan, Jelena Vuković i Anto Joskić s kojima smo porazgovarali o razlozima uključivanja u ovaj hvalevrijedan sportski događaj.

1. Zašto ste se odlučili podržati UNICEF-ovu utrku Mliječna staza 2020.?

Nataša Sobočan: Uvijek se rado odazivam humanitarnim akcijama, a ovogodišnju utrku posebno podržavam zbog cilja unaprjeđenje uvjeta života djece s teškoćama.

Jelena Vuković: Uvijek sam spremna podržati nešto što je dobro, kvalitetno i pomaže u poboljšanju kvalitete života, a pogotovo djece. Mislim da to UNICEF najbolje radi, pa sam odlučila dati svoj mali doprinos podrškom. UNICEF nastoji kroz utrku Mliječna staza okupiti sve sudionike oko ideje da djecu s teškoćama prije svega trebamo promatrati kroz njihove sposobnosti i mogućnosti, a ne teškoće.

Anto Joskić: Odlučio sam se podržati ovu utrku jer podupirem svaku akciju koja je usmjerena na dobrobit djece, a posebno djece s invaliditetom budući da sam i sam osoba sa invaliditetom.

2. UNICEF nastoji kroz utrku Mliječna staza okupiti sve sudionike oko ideje da djecu s teškoćama prije svega trebamo promatrati kroz njihove sposobnosti i mogućnosti, a ne teškoće. Što mislite o tome?

Nataša Sobočan: Ovakva ideja je od iznimne važnosti za djecu s teškoćama, a to najbolje znam kao osoba s invaliditetom te govoreći iz vlastitog iskustva. Djeci trebamo pružiti podršku da svoje teškoće pretvore u sposobnosti i mogućnosti.

Jelena Vuković: Svako dijete je najprije dijete, tako bi ga trebali vidjeti, a ne prvo pogledati u njegove probleme. Svako dijete ima svoje kvalitete i mogućnosti s kojima je baš on ili ona jedinstveni i dragocjeni na ovome svijetu. Uvijek gledajmo u dobro.

Anto Joskić: Apsolutno podržavam tu ideju. Djeca s teškoćama imaju jako puno toga za ponuditi i pokazati i trebamo ih promatrati kroz sve ono sto oni mogu i što jesu, a ne fokusirati se na njihove teškoće.

3. Kako se kod Vas rodila ljubav prema sportu i kako biste potakli djecu s teškoćama da se počnu baviti sportom?

Nataša Sobočan: Ja sam u sport krenula iz rehabilitacijskih razloga, a ljubav je došla malo kasnije kad sam shvatila da bez obzira na invaliditet postoje ogromne mogućnosti razvijanja i socijaliziranja pa bi na isti način pokušala i djecu uvesti u svijet sporta – kad shvate da te teškoće nisu teškoće nego baš sposobnosti i mogućnosti, samo nebo je granica.

Jelena Vuković: Bavim se sportom od svoje 12 godine kada sam počela trenirati košarku za školsku ekipu. Košarkom sam se nastavila baviti sve do završetka srednjoškolskog obrazovanja. U 13 godini počinjem se baviti i atletikom, prvo utrkama i maratonima u invalidskim kolicima, u međuvremenu i tenisom u kolicima, a nakon toga i bacačkim disciplinama. Od 1996. godine isključivo se bavim atletikom i to bacanjem kugle, diska i koplja. Postigla sam vrlo zapažene rezultate. Zahvaljujući sportu proputovala sam skoro cijeli svijet. Da nisam bila sportašica, sigurno nikada ne bih bila na Novom Zelandu, Australiji ili Kini, te mnogim drugim prelijepim mjestima, vidjela druge narode i običaje koji su me obogatili.

Nadam se da će i njih sport izgraditi kao i mene. Naučiti ih ono najbitnije u sportu, ali i životu: boriti se i onda kada znaš da si loš i kada misliš da ne možeš, kako nema predaje i kako moraš postići što bolji rezultat.

Mi, osobe s invaliditetom, znamo reći kako smo dosta lijeni. Zatvorimo se u kuće jer nas je netko krivo pogledao, nešto nam ružno rekao, nismo dobili posao jer imamo neki invaliditet, nismo se upisali u školu koju smo željeli i tomu slično. Život je jednostavno borba iz koje moraš izaći kao pobjednik, jer si vrijedan i jedinstven. Uživaj u životu koji je prekrasan i ponekad je potreban samo jedan osmijeh da ti uljepša dan. Zato da bi ostvario svoj snove, moraš se prvo probuditi! Probudi se i kreni, život je lijep :)

Anto Joskić: Od malih nogu sam obožavao sport i imao sam tu sreću da sam se sa 13 godina susreo sa tenisom u kolicima i od tada do danas sam neprestano u sportu. Apsolutno bih preporučio svim roditeljima da svoju djecu uključe u sportske aktivnosti jer znam iz osobnog iskustva koliko sport može doprinijeti kvaliteti života osoba sa invaliditetom. Sport me je izgradio kao osobu i jako pomogao u socijalizaciji i bez sporta ne bih bio to što jesam danas.