Dok se pripremamo započeti intervju, u ured Veljka Miljevića svako malo kapaju njegovi suradnici, mladi odvjetnici s kojima nerijetko razmjenjuje pravne termine na latinskom. Netom prije našeg razgovora stigao je iz Međugorja, u kojem je bio na dogovoru sa svojim klijentom Zdravkom Mamićem.

Miljević je jedan od rijetkih koji se ne libi komentirati nepravomoćne presude i uvijek je dostupan novinarima. 'Pogrešan je stav o tome da se ne smije i da ne treba komentirati postupke u tijeku i nepravomoćne presude. Iritira me stav 'ne želimo ništa reći o predmetu jer je predmet u tijeku', a takav je stav za mene apsolutno protivan svemu onome što znam o postupcima u tijeku i efektima donesenih presuda. Pravomoćna presuda ne bi se smjela komentirati jer ona proizvodi određene učinke, a dva osnovna su da pravomoćna presuda stvara pravo između stranaka i da se ima smatrati istinitom pa, ako govorite da nije istinita, onda ne poštujete pravni poredak i upadate u pravnu anarhiju', kaže nam Miljević.

Znamo za vaše klijente, no vaša je biografija gotovo nepoznata. Čime ste se bavili u Jugoslaviji? Jeste li kao mnogi vaši kolege odvjetnici bili na drugoj strani, u tužiteljstvu?

Na početku četvrte godine studija, u prosincu 1973. godine, bio sam isključen iz Komunističke partije jer se nisam slagao s koncepcijom stvaranja i organiziranja Saveza socijalističke omladine. Tim isključenjem lišen sam svih funkcija, a imao sam ih dosta i na Fakultetu i na Sveučilištu.

Zašto ste se usprotivili stvaranju Saveza socijalističke omladine?

Mislio sam da je stvaranje Saveza socijalističke omladine u socijalizmu - suvišno! Odlučeno je da se u Savez socijalističke omladine Pravnog fakulteta moraju upisati svi studenti koji su bili članovi Saveza komunista i u takvoj situaciji apsolutno sam bio protiv toga jer sam smatrao da ćemo u Socijalističku omladinu dobiti tek 400-tinjak od tri, četiri tisuće studenata, a samo ih je toliko bilo organizirano u partiji. Mislio sam da sve to nema smisla.

Isključenje iz partije bilo je konačno. Je li to bilo to ili ste imali problema?

Naravno. Netko tko je tada bio isključen iz Saveza komunista nakon toga doživi 'civilnu smrt'. Do tada sam bio demonstrator na Katedri statistike na Pravnom fakultetu, bio sam demonstrator i na Katedri krivičnog prava, a tada su na toj katedri bili svjetski čuveni profesor Bogdan Zlatarić i isto tako nesumnjivi autoritet na razini Jugoslavije, Franjo Bačić. Prof. Zlatarić je poduzimao aktivne mjere, nakon mog isključenja iz partije, da ostanem na Fakultetu kao asistent, no uz sav njegov utjecaj, to nije uspjelo. Meni je bilo jasno da nakon toga na Pravnom fakultetu ne mogu ostati iako sam se tada htio baviti samo teorijom prava, a ne praktičnim pravom.

I praktičar ste 43 godine.

Kada sam diplomirao, otišao sam raditi kao odvjetnički pripravnik kod tada već čuvenog Silvija Degena te sam za vrijeme rada kod njega položio pravosudni ispit i otišao u Jugoslavensku narodnu armiju, iako sam imao sve uvjete da me oslobode odsluženja vojnog roka zbog narušenog vida.

Gdje su vas poslali?

U čuveni puk na beogradskom Voždovcu, koji su zvali 'crni puk', pa možete misliti kako je tamo bilo ugodno služiti vojsku. Obuka je bila stravična, daleko dulja i teža nego drugdje.

I to je bila odmazda za izbacivanje iz partije?

Proveo sam tamo 344 dana. Odmah na početku obuke u časopisu Vojnik (koji je imao tiražu veću od mnogih dnevnih novina) objavili su opsežan članak o meni. S vojnicima se inače ne rade intervjui, nego se napiše crtica, npr. kako je pobijedio na gađanju. Napisali su što sam bio prije vojske i da sam došao služiti vojsku u puk koji slijedi tradicije Prve proleterske brigade, u kojoj je moj otac bio od prvog dana. Napravili su lijep intervju i napisali da je takav i takav čovjek došao služiti vojsku na Voždovac.

Kada ste se vratili?

U listopadu 1980. otvorio sam svoju kancelariju koja je uspješno radila, a kada je došla 1990., gotovo deset godina skoro nitko od klasične odvjetničke strukture nije dobro radio jer su to bile takve godine kakve su bile.

Kakve su bile? Kakvih ste problema imali?

O tome neću previše govoriti, ali ja sam osobno kao student imao širok raspon kontakata, a kako sam bio dobar student i demonstrator, davao sam instrukcije. Brzinske instrukcije iz statistike davao sam u Malom Kavkazu jer za Veliki Kavkaz nismo imali novca. Svaki dan me tamo u isto vrijeme čekalo 10-ak studenata, od kojih je 90 posto završilo fakultet i oni su mi bili zahvalni. I danas imam izvanredne odnose sa svim ljudima iz generacije, tako da se 90-ih meni osobno nije moglo ništa dogoditi niti mi se išta tragično dogodilo.

Kako nije? Bili ste fizički napadnuti.

To je zabilježeno, o tome postoji liječnička dokumentacija. Ali nemam potrebu isticati to. To je bilo u tom najgorem vremenu, kada ne možete neke stvari kontrolirati ni spriječiti.

Tko je bio počinitelj?

Nisam doznao jer nisam istraživao. Nakon drugog incidenta…

Bila su dva?

Da. Prvi krajem 1991., a drugi negdje 1993. ili 1994. Nakon drugog događaja, dan ili dva kasnije, bio sam kod predsjednika Tuđmana, koji mi je bio sklon, a imao je i nekih ozbiljnijih namjera s mojim angažmanom, te me na kraju razgovora upitao: 'Gospodine Miljević, što vam je to na licu?' Ja sam rekao: 'Ništa.' On je rekao da je načuo nešto i pitao trebam li kakvu pomoć. Rekao sam da mi nije potrebna nikakva pomoć i da je to bezazleno. Znao sam da je to već razdoblje u kojem je najteže prošlo, a nakon 1995. smatrao sam da je nastupilo mirno razdoblje. Previše je bilo ljudi koji su me poznavali sa studija i koje sam zadužio, tako da se ja osobno nisam bojao.

Jako pomirljivo govorite o tome.

Možemo sada širiti diskusiju na konkretne odnose i probleme, no bolje ne. Kao klinac i mladić aktivno sam se bavio sportom, a i mnogi moji prijatelji bili su aktivni u borilačkim vještinama.

Pružali ste aktivan otpor?

Za to sam tada bio sposoban, osim toga, neki moji poznanici bili su u sigurnosno-obavještajnim službama, a neki istaknuti u Hrvatskoj vojsci pa su se, bez obzira na moj background, brinuli za mene, a ja nisam dozvoljavao da se povodom ova dva događaja bilo što poduzima.

Tih ste godina ipak imali izlet u politiku. Početkom 90-ih bili ste potpredsjednik Srpske narodne stranke.

Početkom 1993. taj je angažman iniciran upravo od tadašnjeg predsjednika države, a najvažniji dio tog angažmana i za mene najvažniji odnosio se na kontakt s tri najvažnija strana veleposlanika u Hrvatskoj.

Godine 1998. ulazite u Hrvatski helsinški odbor, s kojim ste deset godina kasnije raskrstili uz popriličnu buru. Tada je na čelu HHO-a bio Ivan Zvonimir Čičak. Kako ste se slagali s njim?

Kada sam ušao u HHO, predsjednik je bio moj stari znanac sa Sveučilišta, Ivan Zvonimir Čičak. Zvonac je bio studentski lider, bez obzira na to što tko mislio o njemu. Bio sam odličan studentski govornik, ali on je bio bolji, bolji od svih. Draženu Budiši i meni trebalo je pola sata da se ljudi zagriju, da ih uvedemo u temu, dok bi se Zvonac samo digao i ispružio ruku, a tada je bio isposnički lik. Izgledao je kao da je došao iz pustinje te je imao eventualno 60 kila.

Zašto ste ušli u HHO?

Ušao sam jer sam smatrao da je to organizacija koja okuplja najistaknutije hrvatske intelektualce, ne samo lijeve, već i desne provenijencije, to jest sve ljude koji u sebi imaju demokratičnost duha i koji su humani.

Kojoj vi provenijenciji pripadate?

Najveći dio mladosti i prve zrelosti spadao sam u lijevu, a poslije su me zbog svih događaja iz 1971. i 1973. svrstavali u desnu. Vjerojatno jer je službena ocjena mog izbacivanja iz partije bila da sam narušavao princip demokratskog centralizma i zbog zaštite pripadnika pokreta hrvatskih sveučilištaraca. Nakon što sam, znatno kasnije, preuzeo obranu određenih ljudi, recimo prijatelja Franje Tureka 2004., kojega su tada povezivali s desnom strujom, što meni nije bilo jasno, počeli su i mene sve češće povezivati s desnom strujom.

Dobro, ali većinu vaših poznatijih klijenata možemo kolokvijalno svrstati u desno.

Možemo, ali zadnjih desetak godina. Jer Turek je bio 2003.-2004., pa Markica Rebić, kojeg sam išao braniti u Haag. Obrana u Haagu bila mi je zanimljiva sa stručnog aspekta jer Markica Rebić nije odgovarao za ratne zločine, nego zbog povrede ugleda suda nakon što je objavio dokumente koje je sud proglasio tajnim.

Jeste li imali ponuda za obranu jakih haških imena?

Ne, ali valjda je svima jasno tko je što branio i zašto te u to uopće ne želim ulaziti. Izbačen sam iz Saveza komunista zbog zaštite pripadnika pokreta hrvatskih sveučilištaraca pa neka svatko donosi zaključke o gornjem pitanju.

Tu se nameće pitanje recentne politike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a bila bi interesantna vaša ocjena politike koju vode Milorad Pupovac i njegov SDSS.

Njima nisam potreban, niti oni meni. Inače sam političke nastupe čelnika te stranke ocjenjivao pozitivnima do 1995., 1996. godine, a nakon toga nisam imao nikakvog poriva da kontaktiram s tim političkim segmentom. To je onaj dio politike koji me već dulje vremena uopće ne zanima.

Od 2007. u braniteljskom ste timu Branimira Glavaša, optuženog za ratni zločin nad Srbima u Osijeku.

Da, zbog te obrane je i 'puklo' između mene i HHO-a. Naime, krajem ljeta 2007. ušao sam u tu obranu na poziv kolege odvjetnika, pokojnog Ante Madunića. Očekivao sam sve, ali takvu provalu kritičkih opaski s lijeve strane, koju sam do tada smatrao svojom, nisam, a pogotovo nisam očekivao napade s desne strane. A ipak su najveći kritičari mog ulaska u obranu Branimira Glavaša bili Čičak i kasniji čelnik HHO-a, prof. Ivo Banac.

Dobro, smatrali su da ste u sukobu interesa.

Ni u kakvom sukobu interesa nisam bio, a na plenumu HHO-a rekao sam da ću suspendirati članstvo u HHO-u dok traje postupak u kojem branim čovjeka optuženog za najteži oblik ratnih zločina, a istovremeno sam u rukovodstvu organizacije koja osuđuje takvo nešto. Tu je moj stav bio potpuno jasan, ali kako su se nastavile kritike navedenih, početkom 2008. godine, nakon deset godina rada u HHO-u, istupio sam iz tog odbora.

U tijeku je ponovljeno suđenje Glavašu u spojenom postupku u predmetima Selotejp i Garaža. Osuđujuća presuda je poništena – ukinuta.

Branimir Glavaš osuđen je u prvom suđenju koje je imalo teške nedostatke, što je utvrdio i Ustavni sud RH. Tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću u nekoliko navrata privatno sam rekao da ta presuda sigurno neće opstati. Sada imamo novo suđenje, koje je ponovno došlo u fazu da se ide prema Ustavnom sudu zato što se još uvijek lome koplja oko toga jesu li određeni iskazi u tom postupku zakoniti ili nisu, a prije svega mislim na iskaz krunskog svjedoka Krunoslava Fehira.

S Glavašem radite deset godina. Je li neizbježno to da se u tom vremenu zbližite s klijentom?

Nije neizbježno, ali tu nema pravila. S nekim se ne morate zbližiti sto godina. Intenzitet kontakata nije presudan uvjet za zbližavanje. Za ovim stolom za kojim razgovaramo dnevno više puta čujem: 'Gledajte, ja ću vama sada reći istinu', na što ja kažem: 'Molim?! Ne trebate. Što se mene tiče, nemojte. Mene ćete samo opteretiti, a ja sam zadužen za vašu pravnu zaštitu, ja ću vam pravnim znanjem nastojati pružiti što bolju pravnu pomoć, a to znači da ćemo napraviti onaj koncept obrane koji će biti najbolji za vas.'

U tu kategoriju spada i famozna sinkopa?

Da!

Mediji su vam prišili autorstvo nad uvođenjem sinkope u obranu Tome Horvatinčića.

To nije istina jer nisam ja u navedenu obranu uveo sinkopu. Sinkopa je uvedena u sudski spis prije svega iskazima dvoje ključnih svjedoka te određivanjem sudsko-medicinskog vještačenja u prosincu 2012. tijekom prvog suđenja Horvatinčiću. Tada je to prošlo bez ikakve javne pažnje, a ja u to vrijeme uopće nisam bio u obrani okrivljenika jer sam joj se priključio tek u svibnju 2013., kada je već bilo završeno prvo sudsko-medicinsko vještačenje radiologinje i neurologinje.

Po kojem ključu birate klijente?

Nema tu biranja. Odvjetnici su dužni zastupati klijente koji im se obrate, osim ako ne postoje određeni osobni razlozi da odbiju zastupanje. Naravno da odvjetničko društvo koje vodim sa svojom suprugom ima nekoliko odvjetnika, od kojih svaki pojedinu granu prava radi više od ostalih, pa se tako raspoređuje i zastupanje novih klijenata, a ja preuzimam teže i složenije predmete.

Radite li i pro bono?

Nema odvjetničkog ureda koji ne radi i pro bono. U početku moje samostalne djelatnosti, dakle, 80-ih godina, radio sam pro bono daleko iznad uobičajenog prosjeka. To znaju svi iz moje generacije, ali budući da je Hrvatska odvjetnička komora vrlo osjetljiva na takva zastupanja, onda moram reći da već dugo vremena teško uspijevam obaviti i uredno plaćena zastupanja te ne stignem raditi pro bono.

Imate li problema s komorom?

Imam specifičan odnos s njima. Protiv mene je tijekom karijere pred Odvjetničkom komorom vođeno svega nekoliko disciplinskih postupaka, ali sam u svima oslobođen odgovornosti.

Spominjete svoju generaciju na fakultetu. Ranije ste se hvalili time kako vam je prosjek bio 5,0.

Nikada se ja nisam hvalio time kakav sam imao prosjek ocjena na Pravnom fakultetu, ali tvrdoglavo nisam htio ni zanijekati taj podatak na koji sam iznimno ponosan. Mogu reći da je moja generacija sa studija po imenima bila najjača: Ljerka Mintas, Marijan Hanžeković, Nikica Valentić, Krunislav Olujić, ja; s time da mislim da smo Ljerka i ja bili najbolji, ali ni to ne bih smio govoriti - pred HOK-om se od 2015. vodi disciplinski postupak protiv mene jer je u jednom članku u Večernjem listu navedeno da sam rekao da su Valentić i Hanžeković bili osrednji studenti, pa su na temelju sadržaja tog razgovora sa mnom utvrdili da je to što sam govorio nedozvoljena propaganda i da na nedozvoljen način prikupljam klijente, što je meni apsolutno nerazumljivo jer to nema veze s prikupljanjem klijenata.

Koliko još mislite nastaviti ovakvim tempom?

Kada uđete u odvjetništvo, taj vas posao ipak inficira, a ja sam u odvjetništvu 43 godine i bit ću barem još tri godine u operativnom dijelu jer se još uvijek osjećam sposobnim za obavljanje tog posla što se tiče memorije i mentalne koncentracije te ponovno puno čitam.

Što čitate?

Gotovo isključivo pravnu literaturu, a sve ostalo, osim novina, nažalost sam prestao čitati na fakultetu, a time da još uvijek ciljano kupujem knjige, pregledavam ih i uredno slažem s nadom da ću ih čitati jednog dana.

Koji vam je onda ispušni ventil? Imate li uopće slobodnog vremena?

Da bih mogao izdržati naporan radni tempo, jako puno hodam, nedjeljom hodam 10-12, koji put čak i do 15 kilometara, a preko tjedna svaku večer napravim oko četiri, pet kilometara.

Na glasu ste kao osoba s izvanrednom memorijom. Sve imate u glavi, spominjete točne datume otprije nekoliko desetljeća. Kada smo dogovarali intervju, niste ni gledali u rokovnik, znali ste točan raspored nekoliko dana unaprijed - i to u minutu. Sve imate u glavi?

Većinu stvari! Ima tu i puno genetike, a kada kao dijete shvatite da pamtite bolje od ostalih, onda počnete vježbati tu memoriju. Pamtim sve po asocijacijama. Kada ste godinama u tom treningu, to vam nije nimalo zamorno.