Ako podatke iz ovoga zapisnika prosijemo kroz sitno (i sitničavo) kriminalističko i kazneno-pravno sito, ne dobivamo mnogo korisnog materijala. Na situ će ostati mnogo toga iz druge i treće ruke, mnogo toga irelevantnog i osobnog. Od korisnog najkorisniji su Pukanićevi podaci o prijetnjama koje je primao, s imenima živih svjedoka i pojedinostima koje djeluju uvjerljivo. Uvjeren sam da će barem dvije policije – srbijanska i hrvatska – te podatke iskoristiti u istrazi. Kad je o crnogorskoj policiji riječ – e, tu nisam optimist.

Pustio sam taj zapisnik u promet među nekoliko relevantnih i obaviještenih izvora. Neki komentari su stigli; neke još čekam. Važan napredak bilo je pojašnjenje Pukanićeve trvdnje da je 'iz Surčina (beogradsko naselje, gnijezdo poznatog kriminalnog klana) primio ponudu' da za velike novce odustane od daljeg pisanja o duhanskoj mafiji. Ta ponuda nije bila jedina, a kasnije su uslijedile i prijetnje. Naime, moj izvor, lice detaljno upoznato s tom scenom, veli mi da su 'surčinske ponude' za koje Pukanić tvrdi da mu ih je prenio stanoviti Vlado Brkić, zapravo stigle od dva 'kontroverzna biznismena', tada već distancirana od surčinskih gangstera: Milana Narandžića Limuna i Predraga Rankovića Peconija.

To sad već nešto znači: obojica su u to vrijeme, kada su premijer Zoran Đinđić i njegov ministar financija Božidar Đelić vratili promet cigaretama u legalne okvire, imali ambiciju da u taj posao uđu na veliko. Čak su počeli prodavati dvije marke jeftinih cigareta, od kojih je preživio samo Peconijev 'Fast' (Limun je kasnije nestao iz opticaja, mada je njegove cigarete reklamirala Ceca Ražnatović osobno!). Peconi Ranković preživio je kao novi tajkun srednjega kalibra s različitim diverzificiranim ulaganjima; žali se da mu grijesi iz mladosti smetaju u poslu (prolazi kroz čuvenu 'Bijelu knjigu' MUP-a o organiziranom kriminalu...) i drži se veoma samozatajno.

Bit ove priče je da su u krivu bili oni koji su surčinske sablažnjive ponude Pukaniću odmah vezali za Ljubišu Buhu Čumeta. Motiv za tu dezinformaciju leži u upornim naporima Đinđićevih neprijatelja (i onih koji su ga na kraju i ubili) da Čumeta Buhu prikažu kao premijerova prijatelja i pomagača. Bio je to jedini način da Đinđića proglase za 'kriminalca', a njegovu smrt otpišu kao 'kriminalni obračun'; ta kampanja defamacije traje i danas na ekstremno-desnoj šovinističkoj margini srbijanske politike, uporno i bez ijednog dokaza. Znakovito je, na primjer, da su Nacionalovi tekstovi o 'duhanskoj mafiji' bili redovito iz kabineta Vojislava Koštunice, tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije, diplomatskom poštom dostavljani talijanskom službeniku za vezu u EU da ih proslijedi tužitelju Scelsiju – kao da to Scelsi već nije imao pred sobom.

Spomenuti Vlado Brkić (prolazi kroz kazneno-operativne evidencije barem tri regionalne i još nekih europskih policija) pokazao je bio stanovitu nervozu u pokušajima da me kontaktira, što sam s olakšanjem izbjegao dobivši podatke o tim surčinskim ponudama s uvjerljivije instance. Javio se je i sveprisutni Ratko Knežević, neizbježna zvijezda Nacionalove rubrike 'Bogati i slavni': ispljuvao me tek tako, u jednoj izvještačeno indigniranoj e-mail poruci.

To me onda podsjetilo na jedan kazneni predmet iz veljače 2001: istražni sudac Drugog općinskog suda u Beogradu donio je rješenje o otvaranju istrage i odredio pritvor Kneževiću i stanovitom Ratku Đokiću (ubijenome kasnije u Stockholmu u mafijaškom obračunu), a zbog pokušaja ucjene i iznude na štetu Stanka Caneta Subotića, za kojega ste čuli. Po tom rješenju ova dvojica su tražili da im Cane isplati 1,5, odnosno 3 milijuna maraka, inače će u javnost pustiti skandalozne informacije koje će mu štetiti časti, ugledu i poslovima. Đokić je čak prijetio i napadima na Canetovu obitelj ako ga ovaj ne isplati i u toj namjeri jednome čovjeku dao njihove adrese u Jugoslaviji i Švicarskoj, s obećanjem da će Canetove novce podijeliti s njim. Taj čovjek bio je Čume Buha, koji je posao odbio i – očito – dojavio cijelu priču policiji.

Ove naše personae dramatis, skupljene ovako na istom mjestu i sa svim svojim međusobnim vezama, daju malo drugačiju sliku i nove razloge za razmišljanje.

Jesu li Peconi i Limun nudili novce Pukaniću da prestane s pisanjem o 'duhanskoj mafiji' u svoje ili u tuđe ime? Jesu li nudili svoje ili tuđe novce? Ponude i prijetnje iz Crne Gore, poslane preko Veljka Bulajića i drugim kanalima, djeluju autentično: Milu to nije tada trebalo, a Crnogorci znaju koliko je 'dugačka puška Đukanovića'. Ova dvojica, Limun i Peconi, tada su teško imali toliko svojih para, a nije jasno zašto bi se pisanje Nacionala doticalo njih dvojice: oni su tada bili sitna riba, tek legitimizirani gangsteri željni da svoje novce properu i ulože u nešto legalno, za početak, pa da se tako izvuku iz prethodne nehigijenske sredine. Pisanje Nacionala nije im remetilo planove; dapače: obećavalo je manju konkurenciju.

Ima tu, dakle, raznih dvojbi i pitanja koja nam donosi taj triestinski razgovor. Jedno mi se čini jasnim: teško da je taj Pukanićev iskaz – takav kakvog smo ga dobili – bio motiv za njegovo umorstvo. Ima tu još mnogo posla.