Sušne su godine napokon iza Vjekoslave Huljić, na ovogodišnjem Splitskom festivalu vratila se u velikom stilu...

Za one koji ne mogu vjerovati ušima, prilažem i izvadak iz službenog transkripta:

'Nema slike, nema tona,
Nema, brate, više ja il' ona,
Bila bi nam lijepa beba,
Moje oči, a na tebe cijela,
Pa da iz kolica vire crte tvoga lica.'

Kad sam bio mali, recitirao sam na nekom gradskom natjecanju nešto Jesenjinovo, ali jedna jako visoka cura iz OŠ Zlata Šegvić rasturila je Tadijanovićevim klasikom 'Da sam ja učiteljica' i otišla u Zagreb na Lidrano. Mi luzeri smo za utjehu na dar dobili zbirku pjesama 'Jutrooki' mlade i perspektivne duvanjske pjesnikinje Vjekoslave Tolić. To je bila moja inicijacija. Pročitao sam zbirku jednom, dvaput, triput, ništa nisam razumio, malo je sricala o ljubavi, malo o otuđenju i nekakvim prezaposlenim morževima, bog te pita, sve uvijeno i zavijeno u nekakve nerazumne metafore, a ja, budala mala, čitam li, čitam, sve u nadi da će me puknuti neka epifanija: znao sam da nečeg tu ima, ali nikako nisam mogao dokučiti što.

Ratne godine nisu omele moj istraživački rad, a i građa je iz tjedna u tjedan bila sve obimnija. Vjekoslava je postala Huljić, i svojim je sve nerazumnijim metaforama opskrbljivala pola domaće estrade. Domovinu je voljela svim svojim bićem, pa čak i maternicom ('Rodila sam tebi sina, isto k'o što od davnina rađale su majke za tebe'), svojim teološkim opusom zasjenila je i sv. Tomu Akvinskoga ('Noah', 'Nazaret', 'Marija Magdalena', 'Prorok', 'Sudnji dan', 'Gospe moja', i to nije sve!), nezajažljivim makjavelističkim oportunizmom lepršavo je slagala rime od ljeta do zime (vid-zid, šum-opijum, tijela-akvarela, rus-hibiskus, pomaknu-zataknu, vrapci-komarci, broja-boja-tvoja-ja), prijetila je ('Ne diraj čovjeka mog, brini za sebe i svog'), prkosila ('Da li znaš da te ne volim, čuješ li, tebi govorim?')...
...junački skrivala bol ('Da ga moje oči ne vide, dok su u njima suze biserne'), utapala tugu u alkoholu ('Treba mi gutljaj vina, da mi pravi društvo, skrati noć'), bezrezervno se predavala ('Ti donesi osmijeh u kuću, a za drugo lako ću'), udavala ('Gospe moja, obuci mi bilo, to mi dobro stoji') i podavala ('Košuljicu izvezla mi mati, u njoj ću se svome dragom dati'), no prekasno je shvatila da je živjela u zabludi ('Bio si mi čista srijeda, dokaz da je ljubav s neba, ali nije k'o što treba'), pa je proklinjala ('Evo ti sad, neka te boli, evo ti sad, dođi i moli'), tonula u depresiju ('Za tobom ljubavi ginem, k'o vojnik na noćnoj straži, k'o čovjek koji sreću traži'), da bi, jača no ikad, na kraju sve zaboravila ('Koje su boje oči bile tvoje?!'). Ali mi nismo niti bismo ikad mogli zaboraviti nju, Vjekoslavu Huljić, tog vrapčića među komarčićima, taj najraskošniji hibiskus u rajskom vrtu hrvatskih perolakih nota. Zato, premda sam već odavno prestar za Lidrano, posvećujem jutrookoj Vjeki ovu lijepu recitaciju prije no što od ljubavi izgorim ja, kao baklja ivanjska:

'To, to mi radi,
Nesrećo,
To mi radi, to,
To je jedino!'