Hoće li Ina ponovno postati kobnom za stabilnost hrvatske Vlade ili se raspad suradnje HDZ-a i Mosta nezavisnih lista kao prošlog proljeća više ne može ponoviti? Uostalom, afera u čijem se središtu našao bivši predsjednik HDZ-a i bivši prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko kulminirala je njegovom ostavkom, dok je nakon pobjede na prijevremenim parlamentarnim izborima novi čelnik HDZ-a Andrej Plenković manje-više lako obnovio suradnju sa strankom Bože Petrova.

Zasad harmonični odnosi u vladajućoj koaliciji nisu poremećeni ni na koji vidljiviji način te se čini da će i megaplan kupoprodaje na relaciji Ina - HEP izdržati sve kušnje suradničkog odnosa HDZ-a i Mosta. No prijedlog o ponovnom preuzimanju Ine u državno vlasništvo temeljem prodaje dijela HEP-a samo dva tjedna nakon svog otkrivanja suočava se s najmanje tri krupna problema

Prvi proistječe iz činjenice da je prijedlog iznuđen (ne)očekivanim ishodom arbitražnog postupka s mađarskom stranom koji je Hrvatska glatko izgubila jer ni hrvatsko pravosuđe do ovog trenutka nije uspjelo dokazati da je riječ o koruptivnom djelovanju. Drugi je problem financijski više nego zahtjevan mehanizam kupnje jednog poduzeća prodajom dijela drugoga na koji se nadovezuje upitnost uspješnog poslovanja Ine, ali i HEP-a nakon takvih transakcija. Treći je pak problem nepovjerenje većine hrvatskih građana da je cijela operacija uopće opravdana, osobito u uvjetima koji su je iznudili.

Javnost sumnjičava prema planu

Potonje potvrđuju prva ispitivanja javnog mnijenja nakon što je premijer Andrej Plenković s najbližim članovima Vlade priopćio što namjerava poduzeti zbog gubitka arbitražnog spora koji je pokrenut u vrijeme Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem. Tako u anketi objavljenoj na RTL-u kupnju Ine prodajom HEP-a ne podržava 52,2 posto ispitanika, a još se veći postotak, njih 57 posto, zalaže za referendumsko odlučivanje o tom pitanju. I dok je jasno da većina birača oporbenih stranaka SDP-a i HNS-a ne podržava spomenuti plan, Vlada bi se trebala upitati zašto je i 58,8 posto birača Mosta protiv njezina plana. Pritom se čak 61,8 posto Mostovih birača zalaže za referendum. Birači pak HDZ-a podržavaju plan i protive se mogućem održavanju referenduma o sad već spornom pitanju. Međutim, ni unutar HDZ-ova biračkog tijela ne postoji unisona podrška planu.

Mogu li ovakva mišljenja utjecati na buduće poteze Vlade? Jesu li se nakon dramatičnih promjena u hrvatskoj politici kojima smo svjedočili posljednjih godinu i pol formirale okolnosti u kojima ni simpatizeri ni članovi pojedinih političkih stranaka neće unaprijed bezrezervno podržavati odluke stranačkih vodstava, posebice kroz prizmu promišljanja što su istinski nacionalni interesi? Ili vodstva hrvatskih političkih stranaka neovisno o nizu personalnih i političkih promjena i dalje imaju dovoljno autoriteta da svoje procjene i planove nametnu i vlastitom biračkom tijelu i javnosti u cjelini?

HDZ je na vlasti i sigurno je da temeljem političke moći može znatno lakše upravljati političkim procesima i utjecati na percepciju građana. Ipak, ta je pozicija daleko od one kakvu je stranka čvrsto držala tijekom 1990.-ih, pa i u vrijeme Ive Sanadera. Tijesne izborne pobjede 2015. i 2016. te neželjena ovisnost o koalicijskom partneru kakav je Most, unatoč izlaženju zemlje iz krize i političkom stilu Andreja Plenkovića, potvrđuju da se hrvatsko biračko tijelo danas oslanja ne samo na više relevantnih političkih aktera nego i da mišljenje može promijeniti brže.

Nakon mi ili oni, novi dinamizam

Nakon što su podjele tipa 'mi ili oni' ponovno obilježile hrvatsku politiku posljednjih nekoliko godina, u nešto smirenijim i perspektivnijim okolnostima umjesto crno-bijele dihotomije koja je nužno učvršćivala postojeće stranačke autoritete sljedećih bi mjeseci i godina lako moglo doći do njihova češćeg preispitivanja. Lakoća s kojom su se u samo nekoliko mjeseci sunovratile političke karijere bivših predsjednika HDZ-a i SDP-a te nimalo benevolentna nova unutarstranačka oporba u obje stranke, svjedoče o novom dinamizmu u hrvatskoj politici.

Što smo vremenski dalje od velikih političkih tema i projekata kakvi su dominirali prva dva desetljeća višestranačja u Hrvatskoj, nositelji vlasti u zemlji sve manje djeluju nedodirljivo čemu pripomažu i nove političke opcije koje su što deklarativno, što stvarno usmjerene protiv postojećih političkih navika i odnosa. Zbog toga ne bi čudilo da se i pitanje Ine i HEP-a uskoro nađe u referendumskoj inicijativi koju bi pokrenuli raznoliki politički i društveni akteri. Pritom bi moglo doći i do nove percepcije oporbe u Hrvatskoj jer bi se SDP mogao izgubiti u svojoj nekonzistentnosti, pri čemu je stranka Davora Bernardića jedan dan spremna surađivati s HDZ-om oko svega, a već drugi dan zauzeti suprotan stav, ovisno o tome što joj drugi nametnu kao dnevnu temu. 

SDP-ova unutarstranačka previranja

I dok će HDZ sve više mučiti pitanje kako uspješno obnašati vlast s tako problematičnim ekonomskim i socijalnim nasljeđem za koje je stranka koja je od 1990. najdulje na vlasti i najviše odgovorna, SDP će mučiti pitanje kako biti uvjerljivom oporbom i potencijalno novom vlašću. Davor Bernardić naslijedio je stranku koja u vrijeme Zorana Milanovića nije znala voditi ni vlastito poslovanje, već se našla u dugovima te se postavlja logično pitanje može li takva stranka s takvim kadrovima uopće voditi cijelu zemlju.

SDP će se stoga uglavnom baviti samim sobom, o čemu govore i trenutačna prepucavanja o sindikalnom organiziranju unutar stranke i o tome tko je komu manje ili više vjeran nakon unutarstranačkih izbora. S druge strane, svaki će sklizak teren na kojem će se periodično naći Andrej Plenković sa svojim ministrima i najbližim suradnicima iz HDZ-a vješto koristiti unutarstranačka oporba.

Ina je već jednom poslužila za detoniranje postojećih političkih odnosa u stranci i zemlji te ne bi čudilo da se iskoristi još jednom. Ovaj put ne zbog sukoba interesa nego zbog interesa samih. Pitanje je samo prepoznaju li akteri cijele priče što je u svemu interes Hrvatske...