Malo je konkretnih prolaznih vremena na kojima bismo mogli izmjeriti i ocijeniti učinke nove ekipe u Banskim dvorima i u čekanju se zabavljamo na svako kašljucanje obaju vladajućih 'partnera', snebivamo nad vječnim crveno-crnim obračunima i gušimo u kakofoniji nastaloj nesnalaženjem, podmetanjima i javnim ili tajnim prozivanjima.

Gospoda će uskoro naprosto morati odlučiti hoće li raditi ili se u miru razići - no do te odluke imali su priliku riješiti barem jedan, vrlo poznat i sasvim konkretan problem. Mogli su, ali očito nisu htjeli.

I sport bi trebao biti djelatnost od posebnog državnog interesa

Sport i hrvatski nogomet u turobnoj svakodnevici možda i nisu previsoko na listi prioriteta - premda bi po samoj zakonskoj definiciji da se radi o 'djelatnosti od posebnog državnog interesa' zaključak možda trebao biti drugačiji - ali vrijedi zapaziti da je u malo kojem području tako vidljiv nesrazmjer između predizbornog razmetanja i postizborne gromke šutnje.

Rijetki se neće sjetiti bučnog Karamarkova zaklinjanja u 'čisti nogomet na ponos Hrvatskoj', onda kada je u finišu kampanje panično skupljao glasove po Dalmaciji, a svima nam još u ušima zvoni Mostovo principijelno zaklinjanje kako 'neće dozvoliti da nogomet bude biznis jedne obitelji'. Dapače, čak su u jednom trenutku sastavljanje nove vlasti uvjetovali provjetravanjem nogometne kloake, što je zvučalo dosta primamljivo i principijelno. Sve dok nismo shvatili da je čišćenje sporta prvima nepoželjan, a drugima neostvariv domet.

A nije trebalo puno: tek prstohvat principijelnosti i mala mrvica angažmana.

Vladajuću koaliciju, naime, dočekao je spreman i funkcionalan novi Zakon o sportu, koji je još i stupio na snagu taman u prvim tjednima njihova mandata. Nije to bila nikakva revolucija, dapače: propisom koji je prošlog ljeta teškom mukom proguran kroz koridore hrvatske (političke) kaljuže, tek je kroz nekoliko članaka definirano da se osuđene huligane ukloni i iz svečanih stadionskih loža, da svi klubovi i udruge konačno krenu objavljivati detaljne financijske izvještaje i tako se maknu iz sive zone u kojoj bujaju korupcija i pranje novca te da se na koncu reorganiziraju po normalnim demokratskim principima.

Nogometni savez preustrojili su čak i Grci, a Šustar je sve stavio na 'kiseljenje'

Ovo posljednje, preustroj Nogometnog saveza, baš ovih dana uspješno provodi čak i grčka vlada, koja je shvatila da sport baš i nema previše smisla ako ne zadovolji minimum preduvjeta poput jednakosti i transparentnosti: ondje je nakon dosta svađa i prijetnji FIFA na koncu popustila i ostavila vlastima otvorene ruke da počiste vlastito dvorište. Dok je kod nas, hvala na pitanju, stanje i dalje sasvim redovito.

Famozni Zakon o sportu trebala bi provoditi Sportska inspekcija, tijelo koje je u prvim danima mandata ministar Šustar formalno poslao u nadzor u Nogometni savez i klubove - da bi ga samo nekoliko tjedana kasnije efektno neutralizirao, gotovo pa eutanazirao.

Zaključio je, naime, da je sam zakon 'neprecizan' i jednim potpisom vratio ga natrag u Sabor, gdje će se sasvim izvjesno kiseliti mjesecima i mjesecima u iščekivanju nečega što se zove 'vjerodostojno tumačenje', a u stvarnosti jest učinkovito sredstvo cementiranja zatečena stanja.

Lažni sukob sjevera i juga, uz reprezentaciju kao smokvin list

Na koje ne trebamo trošiti puno riječi: hrvatskim nogometom i dalje suvereno kormilari temeljito kriminalizirano društvo koje je u sklopu ozbiljnih međunarodnih istraga osumnjičeno za utaju poreza i pranje najmanje 40 milijuna eura, koje krije vlastite financije i kroz uvredljivo pojednostavljene financijske izvještaje zameće trag trošenju javnog novca, milijunskim posudbama i golemim nejasnim namjenama poput intelektualnih usluga.

Društvo koje se, na koncu, ponaša kao da je i formalno privatiziralo cijeli jedan sport pa u njemu suvereno kadrovira i kroji propise kako im paše, dok im ruku daju nogometni suci koji su pravomoćnom presudom svojim šefovima u 'slučaju Maleš' izravno označeni kao kotačić u sistemu 'institucionalizirane korupcije'.

Novi ministar sporta Predrag Šustar već na početku mandata dao je na znanje da ga malo što od toga zanima i da će - u skladu sa simboličnim potezom Tomislava Karamarka, koji je izborne rezultate dočekao baš u društvu Zdravka Mamića - priču okrenuti na već nepodnošljivi spin o 'sukobu sjevera i juga' i kamuflirati se iza smokvinog lista zvanog reprezentacija. Upravo to je i učinio, a da bi pojačao dojam još je - u jednoj od svojih rijetkih izjava na temu sporta uopće - izustio da 'gospodin Mamić nije najveći problem hrvatskog nogometa'.

Naravno da nije: još veći problem su njegovi pokrovitelji.

Udovoljavanje biračima pa popuštanje nogometnim bossovima

I valjda ne postoji plastičniji i konkretniji dokaz da je HDZ-ova želja za nezamjeranjem nogometnim bossovima prevladala namjeru udovoljavanja stranačkoj bazi od odustajanja imenovanja Dina Rađe za pomoćnika ministra zaduženog za sport, čime je ta funkcija u vrhu vlasti znakovito jedina ostala nepopunjena, evo, skoro već stotinu dana. Ova stranka svoje je rekla, dok s druge strane Most ionako nema ni snage ni kapaciteta baviti se još i resorom koji su velikodušno prepustili svojim partnerima. U sferi visoke politike oni su još uvijek u pozi francuskih sobarica, doduše, koji put s manirima slonova u staklarnici.

Preostaje još samo vidjeti hoće li na ovu temu ikada guknuti premijer Tihomir Orešković: njemu se kao olakotnu okolnost zbilja može staviti nepoznavanje domaćih prilika - neupućen je i u važnije i unosnije sektore od sporta - a kako vidimo ni ministar Šustar po svemu sudeći nije mu pružio kvalitetne informacije. Da jest, valjda čovjek sebi ne bi dopustio sjedenje u istoj svečanoj loži s Davorom Šukerom, čovjekom koji je - umjesto da ga je suspendirao - Zdravku Mamiću platio milijun eura jamčevine za izlazak iz zatvora uz prigodnu poruku da će za njega 'uvijek biti nevin'.

Ili je, oprostit će nam na spekulaciji, premijer možda procijenio da u ovom slučaju novac i biznis - kao ultimativna božanstva nove hrvatske političke paradigme - ipak nadjačavaju zakone i moral?

Kako bilo, tri mjeseca nakon formiranja vlasti vrijedi zabilježiti da su sport i nogomet ostali na potpuno jednakim pozicijama, što u praksi znači da je nastavljen tužni proces njegova urušavanja s jedne i bildanja jedne privatne piramide s druge strane.

Naravno, i odluka da se ide u tom smjeru potpuno je legitimna, samo bi bilo poželjno da se i javno obznani.

Da i budale konačno shvate.