Oko toga tko je najmoćnija europska, pa i svjetska političarka nema nikakvih prijepora ni za one koji je podržavaju ni za one koji je smatraju odgovornom za ‘uništenje Njemačke’, poput američkog predsjednika Donalda Trumpa. To je njemačka kancelarka i liderica demokršćana Angela Merkel, po pisanju medija ‘posljednja obrana liberalne demokracije’, osoba koja je na čelu najmoćnije članice Europske unije i jedne od ključnih ekonomija svijeta od 2005. godine. Merkel je poznata kao ‘taktičarka moći’ koja se bez puno buke riješila svih stranačkih konkurenata, a prethodno je pametno plasiranim komentarom u Frankfurter Allgemeine Zietungu zauvijek završila političku karijeru Helmuta Kohla, tada upetljanog u korupcijski skandal, te tako spasila i CDU od toga da potone sa svojim političkim ocem.

Poznata po tome da je spremna čekati dok se ne iskristalizira rješenje koje će zadovoljiti što više ljudi, Merkel je takvim pristupom izazvala velike kritike tijekom krize eurozone, no još više je podijelila njemačku i europsku javnost svojom izbjegličkom politikom, koju je osmislila ad hoc, nekarakteristično za svoje dotadašnje političko djelovanje. Angela Merkel se u rujnu na izborima za Bundestag kao liderica CDU-a natječe za svoj četvrti kancelarski mandat i prvi put se čini da bi mogla izgubiti, no stranci je ostavila političarku koja bi joj mogla biti vrijedna nasljednica.

To je aktualna njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen, liječnica i majka sedmero djece (Marije Donate, Egmonta, Sophije, Davida, Johanne, Victorije i Gracije) te predstavnica liberalnog krila CDU-a. Von der Leyen je u prvom Merkeličinom kabinetu bili ministrica obitelji te je pokrenula program izgradnje vrtića u Njemačkoj, a onda je postala ministrica rada koja je digla prašinu među konzervativnim stranačkim kolegama svojim inzistiranjem na uvođenju ženske kvote u upravama firmi. Medijski iznimno vješta, Von der Leyen je jedna od omiljenih političarki u Njemačkoj, a na sadašnjoj poziciji ministrice obrane stekla je i važno međunarodno iskustvo te se tako pozicionirala kao najkompetentnija za nasljednicu Angele Merkel.

Na čelu vlade Njemačkoj susjedne Poljske, najmoćnije članice Europske unije iz zemalja bivšeg komunističkog bloka, nalazi se Beate Szydlo iz ultrakatoličke stranke PiS (Pravo i pravda). No Szydlo mnogi ne smatraju samostalnom političarkom, nego tek fasadom za ideje i opsesije stranačkog šefa Jaroslawa Kaczynskog, poznatog po nizu ekstremističkih izjava i zagovaranju raznih teorija zavjere. Vlada pod njezinim vodstvom u Poljskoj se sustavno mora nositi s masovnim prosvjedima zbog niza kontroverznih poteza, poput ukidanja samostalnosti Ustavnog suda i pokušaja da se zabrani pravo na pobačaj, a nekoć uglađena Szydlo u međuvremenu je počela zvučati poput svojeg šefa. Tako je neki dan u povodu terorističkog napada u Londonu izjavila da je taj tragični događaj razlog za to što Poljska odbija primati izbjeglice, iako je napad izvršio rođeni Britanac.

Prethodno se pošteno izblamirala odbijanjem - nasuprot svih ostalih članica Europske unije - da podrži izbor bivšeg poljskog premijera Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća, kojega Kaczynski bez ikakvih dokaza optužuje da mu je u suradnji s Rusima ubio brata blizanca Jaroslawa, poginulog u avionskoj nesreći. Bez obzira na sve to, Beate Szydlo je i dalje premijerka države s 40 milijuna stanovnika, koja i svojim blokadama ima presudan utjecaj na europsku politiku.

I dvije baltičke države imaju žene na visokim političkim položajima. To su predsjednica Litve Dalia Grybauskaite, koja ima i ugleda i utjecaja na europskom nivou, te predsjednica Estonije Kersti Kaljulaid, koja je pak izabrana u parlamentu i tako ima mnogo manji izborni legitimitet i politički utjecaj. Grybauskaite je 2009. godine bila prva žena na čelu Litve i prva koja je na izborima izabrana za drugi mandat, a prethodno je od 2004. do 2009. stekla vrijedno političko iskustvo i brojne veze kao povjerenica u Europskoj komisiji. Za razliku od mnogih političara i političarki iz istočne Europe koje se ignorira u Bruxellesu, kada Grybauskaite govori - svi slušaju. Poliglotkinja Grybauskaite se također ne libi javno prozvati ruskog predsjednika Vladimira Putina (usporedila ga je i s Hitlerom i sa Staljinom), s kojim ipak nešto dijeli: oboje imaju crni pojas u borilačkim vještinama.

Još jedna moćna premijerka u Europi je Theresa May, Britanka koja je dobila generacijski zadatak realiziranja Brexita, procesa koji bi mogao skupo koštati Veliku Britaniju. May je prethodno bila ministrica unutarnjih poslova u vladi Davida Camerona, a sada je liderica Konzervativne stranke koja vodi Ujedinjeno Kraljevstvo u periodu ogromnih izazova.

Jedan od njih su i namjere Škotske da održi još jedan referendum o neovisnosti, koji sve glasnije zagovara škotska premijerka Nicola Strugeon. Za razliku od Engleza, koji nikad nisu bili veliki fanovi EU-a, mnogo više lijevo orijentirani Škoti itekako žele biti dio Europske unije, što su pokazali i svojim glasanjem na referendumu o Brexitu. Obje su političarke iznimno kompetentne, no Sturgeon se smatra boljom u javnim nastupima od May. Njihov će odnos i politički sukobi nesumnjivo obilježiti sljedeće godine u Velikoj Britaniji koja, ako Sturgeon prevlada, više neće biti tako velika. U povijesti Velike Britanije prethodno je takav politički sukob dviju moćnih žena postojao između engleske kraljice Elizabete I i škotske kraljice Marije Tudor, no sigurno je da ovaj put nitko u raspletu neće  ostati bez glave.

Mnogo manje izazova u vođenju države ima aktualna norveška premijerka Erna Solberg, koja predsjeda vladom jedne od najbogatijih zemalja svijeta. Solberg je od 2005. liderica norveške Konzervativne stranke, a premijerka je postala nakon pobjede na izborima 2013. godine, otkad vodi manjinsku vladu u koaliciji sa Strankom progresa. Erna Solberg inače nije prva žena na čelu norveške vlade, koju je još u osamdesetima i devedesetima tri puta vodila Gro Harlem Brundtland.

Moćne političarke zauzimaju i vicepremijerska mjesta u nekim europskim vladama, konkretno u Švedskoj i Španjolskoj. Šveđanka Isabella Lövin iz Zelenih potpredsjednica je u kabinetu socijaldemokrata Stefana Löfvena, a prethodno je bila zastupnica u Europskom parlamentu te ministrica za međunarodni razvoj. Deklarirana feministkinja Lövin nedavno je zaokupila pozornost svjetskih medija kada je na Twitteru ‘trolala’ američkog predsjednika Trumpa fotografijom potpisivanja Zakona o klimi u društvu ostalih žena koje čine švedsku vladu, postavljenih tako da zrcale fotografiju Trumpa okruženog isključivo muškim suradnicima u Bijeloj kući.

Kada su je novinari pitali za komentar o fotografiji, Lövin je odgovorila: ‘Feministička smo vlada, što fotografija i pokazuje. Na promatračima je da je interpretiraju.’ Ipak, nekoliko dana kasnije za Guardian je napisala komentar pod naslovom ‘Što Donald Trump može naučiti od švedske feminističke vlade’, nakon kojeg više nije bilo sumnji oko toga je li se švedska vicepremijerka narugala na račun novog stanovnika Bijele kuće.

Na drugoj strani demokratskog političkog spektra je pak Soraya Saenz de Santamaria, vicepremijerka Španjolske iz konzervativne Narodne stranke premijera Mariana Rajoya. Poznata kao izvrsna govornica i najpopularnija ministrica u inače nepopularnoj Rajoyevoj vladi, Saenz de Santamaria mnogi vide kao budućnost konzervativne političke opcije u Španjolskoj.

Iz Španjolske dolazi i nova nada suvremene europske ljevice Ada Colau, koja je od ljeta 2015. godine gradonačelnica Barcelone i jedna od najvažnijih političarki Katalonije. Ova bivša aktivistica stasala je izvan tradicionalnih lijevih stranaka poput socijaldemokrata te predstavlja europsku ljevicu kakvu zagovaraju Podemos i slični suvremeni lijevi pokreti. Njezino upravljanje Barcelonom, koja se suočava s nizom problema zbog neplanski vođenog turizma, ogledna je prilika novoj ljevici da se dokaže i pokaže kako umije konstruktivno provoditi lijevu politiku i upravljati velikim sustavima, što Aleksisu Ciprasu baš i nije uspjelo u Grčkoj. Colau je omiljena u Barceloni zbog svoje spontanosti i konstantnog dijaloga s građanima te uvođenja novih formi političkog odlučivanja, zbog čega o njoj iscrpno pišu i veliki svjetski mediji poput Guardiana i The New York Timesa.

Još veći interes svjetskih medija izaziva Marine Le Pen, liderica desno-populističke i antieuropske Nacionalne fronte, koja se upravo natječe u kampanji za predsjednicu Francuske. Le Pen je iznimno sposobna političarka koja zagovara izlazak Francuske iz Europske unije i napuštanje eura kao službene valute te je u samo nekoliko godina Nacionalnu frontu s političke margine dovela u samo središte francuske politike. Pritom je pokazala da nije baš sentimentalna te je iz stranke izbacila njenog osnivača i vlastitog oca Jean-Marieja Le Pena, čije su antisemitske izjave ozbiljno štetile novom, umivenom imidžu stranke. Ako Le Pen u svibnju bude izabrana u Elizejsku palaču, to će najvjerojatnije značiti konačni kraj Europske unije kakva je dosad postojala, a Angela Merkel više neće biti bez konkurencije za poziciju najmoćnije europske političarke.

Ako Le Pen pobijedi, onda će se značajno smanjiti i politička moć triju političarki koje dominiraju Europskom komisijom i briselskom politikom. Predsjednik EK je Jean-Claude Juncker, no dosad su se kao mnogo konzekventnije u svojem djelovanju pokazale povjerenica za trgovinu Cecilia Malström, povjerenica za tržišno natjecanje Margrethe Vestager i visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini. Šveđanka Malström, Dankinja Vestager i Talijanka Mogherini su od 2014. godine, kada su imenovane na dužnosti u Junkerovoj komisiji, povukle niz javno zapaženih poteza. Malström se vatreno borila za TTIP, čime se mnogima zamjerila, a Vestager je pokrenula istrage poput onih protiv nekih od najmoćnijih svjetskih korporacija te je Appleu zbog utaje poreza odrezala kaznu od 13 milijardi eura. Mogherini pak spretno balansira između brojnih sukobljenih interesa unutar Europske unije kada je riječ o vanjskoj politici i radi na proširenju na istok u vremenu u kojem ta ideja ima brojne moćne protivnike. Bila je i ključna kao posrednica u postizanju sporazuma o nuklearnom oružju između Irana i SAD-a.

Last but not least, među moćne europske političarke svakako treba ubrojiti hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koja je prethodno ostvarila i zavidnu međunarodnu karijeru u NATO-u. Grabar Kitarović je u Hrvatskoj poznata kao polarizirajuća politička figura: njezini podržavatelji je doslovno obožavaju kao ‘kraljicu Hrvata’, dok protivnike iritira svojim populističkim stilom i nizom gafova.