Rat u Ukrajini je u mnogočemu utjecao na oružane snage na globalnoj razini. Pored velikog povećanja izdvajanja za obranu, problemi su se pojavili u području nabave vojne opreme i rezervnih dijelova, osobito u europskim državama koje čine istočno krilo NATO-a, a koje još uvijek uvelike koriste sovjetsku i rusku tehniku.

Kako se u osam europskih članica NATO-a nalazi ukupno 218 helikoptera sovjetsko-ruske proizvodnje, te zemlje istočnog krila Sjevernoatlantskog saveza našle su se pred velikim izazovima u zamjeni flote za koju na tržištu nema rezervnih dijelova jer su Rusiji kao proizvođaču i dobavljaču rezervnih dijelova nametnute sankcije. Zbog takve situacije ozbiljno su ugrožene operativne sposobnosti oružanih snaga korisnica postsovjetskih letjelica, i to u najgorem mogućem trenutku, pa je samim time problem zamjene helikoptera postao globalni izazov. Pred takvim izazovom je i Hrvatska, čije ratno zrakoplovstvo ima 14 helikoptera tipa Mi-8 i 10 helikoptera Mi-171Sh.

Hrvatska bi, prema medijskim napisima, trebala uskoro donirati Ukrajini svojih 14 helikoptera sovjetske i ruske proizvodnje Mi-8 i Mi-8 MTV1, a zauzvrat bi od Sjedinjenih Američkih Država, kao najvećeg ukrajinskog donatora opreme i tehnike, velikodušno dobila višenamjenske američke UH-60 Black Hawk. Našim 'osmicama' u iduće dvije godine istječu resursi, a istovremeno su Ukrajincima ti helikopteri nasušna potreba u ratu s Rusijom pa se ta kombinacija čini idealnom.

Brojke idu u prilog razmjerima krize

Budući da Amerikanci vrlo pažljivo prosuđuju kome će donirati svoju tehniku i nisu u prilici razbacivati se 'crnim jastrebovima', postavlja se pitanje kako će ostale članice istočnog krila NATO-a riješiti problem postsovjetskih helikoptera u svojim vojskama. O kakvim je razmjerima krize riječ, najbolje govore podaci o broju postsovjetskih helikoptera u ostalim vojskama članicama NATO-a.

Po broju ruskih i sovjetskih helikoptera u svojem sastavu prednjače Poljska i Češka. Poljska, naime, ima 22 primjerka Mi-8, isto toliko jurišnih helikoptera tipa Mi-24, potom 17 komada Mi-17 i osam mornaričkih Mi-14. Češka vojska pak koristi 16 Mi-171S, 10 Mi-35P, sedam Mi-24, pet Mi-17S i četiri Mi-8, a Slovačka u svojim redovima ima 13 Mi-17 i 15 Mi-24. Susjedna Mađarska posjeduje 10 Mi-8, osam Mi-24 i pet Mi-17, a Bugarska šest Mi-24 te pet Mi-17. U vojsci Sjeverne Makedonije je šest Mi-8 i isto toliko Mi-24 te po dva Mi-17 i Mi-24, a Latvija ima tek tri helikoptera Mi-8.

Premda nisu članice NATO-a, valja reći da Bosna i Hercegovina u svojim oružanim snagama ima 12 helikoptera Mi-8 i jedan Mi-17, dok Srbija raspolaže s osam Mi-8, šest Mi-17, četiri Mi-35M i dva Mi-24V, koje je koristila tamošnja Jedinica za specijalne operacije, a za koje ne postoji uredna dokumentacija pa ih je nemoguće remontirati. Tu je još i Cipar s 11 helikoptera Mi-35P, a Crna Gora umirovila je svoja četiri Mi-8T još 2012., pet godina prije ulaska u NATO.

Ambiciozna rješenja iz Poljske

Valja podsjetiti da helikopterske komponente moraju biti u skladu s normama i formalnim zahtjevima, a kako se taj skup normi odnosi na izvođače remontnih zahvata – oni moraju biti certificirani. To se posebno odnosi na produljenje životnog vijeka letjelica, odnosno održavanja njihove plovidbenosti. Osim u nedostupnoj Rusiji, postoji samo jedna tvrtka sa sjedištem u zemljama NATO-a koja to može izvesti. Riječ je o poljskoj tvrtki WZL, no ona zbog rata u Ukrajini i sankcija Rusiji više nema pristup rezervnim dijelovima pa se poljska vojska u održavanju svojih helikoptera oslanja na kanibalizaciju.

Rat u Ukrajini prekinuo je i rad tamošnje tvrtke Motor Sich, donedavno jedinog dobavljača motora za helikoptere iz serije Mi. Motor Sich još je 2014. počeo proces oslobađanja od ruskih komponenti za helikoptere kako bi ih bilo moguće održavati, a da se pritom ne nabavljaju dijelovi iz Rusije. Tvrtka je ambiciozno pokrenula proizvodnju rezervnih dijelova, ponajprije lopatica rotora, no otvorena ruska agresija primorala ju je da traži partnere za pokretanje proizvodnog pogona u Poljskoj.

Takav aranžman osigurao bi proizvodnju i olakšao put do europskih partnera, ali kako Motor Sich proizvodi samo određene dijelove za helikoptere iz game ruskog proizvođača Mi, situacija se zakomplicirala pa je potreba da se uskoro zamijeni cijela flota postsovjetskih zrakoplova na istočnom krilu NATO-a postala nasušna.

Ogroman izazov za korisnike postsovjetske tehnike prepoznali su brojni zapadni proizvođači te su pokrenuli intenzivne marketinške napore kako bi osvojili tržišta srednje i istočne Europe. Najveći poljski proizvođač helikoptera PZL Świdnik, koji se nalazi u vlasništvu multinacionalne kompanije Leonardo sa sjedištem u Italiji, smatra da je srednjoročno i dugoročno nezamislivo daljnje korištenje postsovjetskih platformi s doktrinarne, mentalne i organizacijske točke gledišta. Slično razmišlja i uprava poljske tvrtke PZL-Mielec, u vlasništvu američkog Lockheed Martina, koja proizvodi trupove za helikoptere UH-60 Black Hawk. Poljska, inače, od kraja 2019. ima četiri helikoptera tog tipa, a još dva se očekuju iduće godine.

Problematični jurišnici

Poljska je zasad najdalje dogurala po pitanju zamjene postsovjetskih helikoptera onima sa zapada. Varšava je, naime, ove godine od Leonarda naručila 32 komada srednjih višenamjenskih helikoptera AW149, koji se proizvode u pogonima PZL Świdnik i čija se isporuka očekuje u razdoblju od 2023. do 2029. godine. Ipak, ovaj aranžman je postignut tek nakon iznimnog povećanja poljskog vojnog proračuna izazvanog neposrednom ruskom opasnošću i ne osigurava zamjenu po principu 1:1 kako bi u potpunosti odgovarala zapadnim standardima.

Još uvijek ostaje otvoreno pitanje zamjene jurišnih helikoptera tipa Mi-24, kakve u svojim naoružanjima ima većina članica istočnog krila NATO-a. Tim članicama se kao alternativa nude Bellovi AH-1Z Viper, Boeingovi AH-64E Apache Guardian i izuzetno skupi Airbusovi Tigeri. Postoji i rješenje u obliku nabave isto tako skupocjenih Leonardovih jurišnika najnovije generacije AW249 ili turskih T129, no i tu postoje određeni problemi. Naime AW249 je još uvijek u fazi razvoja, a T129 se čini rizičnom opcijom s obzirom na laviranje Turske u njezinim odnosima sa SAD-om i Rusijom te stalne prijetnje zapadnim sankcijama.

Vojni analitičari ocjenjuju da je trenutna situacija jedinstvena prilika za zamjenu postsovjetske flote helikoptera novim letjelicama zapadnog podrijetla jer pruža priliku za pokretanje suradnje u provedbi programa i transfer tehnologije, a osiguran je i opskrbni lanac. Međutim ostaje pitanje vojnih proračuna zemalja na istočnom obodu NATO-a, a koje su zbog rata u Ukrajini ionako već probile svoje budžete, čime je problem nabave zakomplicirao ionako tešku situaciju.