Jedna od najvažnijih odlika lidera, ne samo kada je riječ o političkom vodstvu, jest upravljanje u kriznim situacijama. A upravo vodstvo u dvije kontinentalne krize – jednoj financijskoj (grčki dug) i jednoj humanitarnoj (izbjeglice s Bliskog istoka) – odredilo je aktualnu dionicu karijere njemačke kancelarke Angele Merkel zbog koje ju je američki tjednik Time proglasio osobom 2015. godine. U ovom najpoznatijem svjetskom izboru ljudi koji su svojim djelovanjem obilježili jednu kalendarsku godinu, posljednji je put to nekoj osobi iz Njemačke uspjelo 1970. kada je tu titulu ponio kancelar Willy Brandt zbog zalaganja za poboljšanje odnosa između dvaju tadašnjih vojno-političkih blokova. Iako se Angela Merkel od svog stupanja na aktualnu dužnost 2005. redovito nalazila na popisu najutjecajnijih osoba na svijetu, Timeov je izbor istaknuo onu dimenziju njezina upravljanja Njemačkom te u širem kontekstu Europskom unijom, koji je danas u opreci sa sve glasnijim zagovarateljima radikalnijih rješenja diljem Europe i svijeta. Njemačka i Europska unija jednostavno ne mogu riješiti konflikte u Siriji i Iraku, niti se to može u kratkom roku, ali moraju riješiti pitanje migranata, i to vrlo brzo. I dok su od Atlantika do Urala te istodobno od Baltika do Egejskog mora sve brojniji političari i njihovi simpatizeri kojima su jednostrana, često na sili temeljena rješenja, jedini izlaz iz kriznih situacija, politika Angele Merkel i glavnine njemačkih političara djeluje ozbiljno, odgovorno i ljudski. Međutim, takva politika nije popularna ni u domovini ni izvan nje te se sve više postavlja pitanje hoće li kancelarka izdržati, odnosno zadržati podršku u vlastitoj stranci, koaliciji i samoj Njemačkoj.

Jedan od najvažnijih aspekata te politike jest i strogo poštivanje pravnih akata te ne čudi da je Angela Merkel (ne)očekivano odustala od dolaska na središnju svečanost ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Razlog je, zna se, Lex Perković kako je kolokvijalno nazvan Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije kojim je tadašnja hrvatska vlast u posljednji trenutak pokušala spriječiti izručenje osumnjičenika Josipa Perkovića Njemačkoj. Vlada Zorana Milanovića u tom je trenutku, koliko god bile različite analize takve odluke, spustila hrvatsko-njemačke odnose na najnižu razinu od 1991. kada se Hrvatska osamostalila, a Njemačka joj postala glavna vanjskopolitička saveznica na putu prema međunarodnom priznanju. I dok se takav potez tumačio na različite načine od profila SDP-ovog premijera do ideološke udaljenosti u to vrijeme vladajućih koalicija u Hrvatskoj i Njemačkoj, iznenađujuće je zazvučala ocjena nove hrvatske predsjednice iz redova HDZ-a Kolinde Grabar-Kitarović o kaosu koji je napravila Angela Merkel politikom u izbjegličkoj krizi. HDZ je od početka imao uzor upravo u stranci CDU aktualne njemačke kancelarke te je ovo unutarideološko razilaženje naišlo na niz tumačenja u hrvatskoj, ali i njemačkoj javnosti. Je li se prvo potezom Zorana Milanovića, a zatim i Kolinde Grabar-Kitarović hrvatska politika, neovisno o svom stranačkom predznaku, udaljila od podrške Angele Merkel i Njemačke?

Sudeći prema rezultatima prvog službenog posjeta novog hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića Berlinu – nije. Angela Merkel sigurno je iskreno zaželjela uspjeh Oreškovićevu obnašanju funkcije predsjednika Vlade, kao što sigurno nije zaboravila poteze i riječi koji su stigli od strane službenih hrvatskih vlasti proteklih godina. Sve države na svijetu neovisno o svojoj političkoj, vojnoj i ekonomskoj moći trebaju saveznike, dok je državama veličine i položaja Hrvatske to jednostavno preduvjet bilo kakve realizacije nacionalnih interesa u međunarodnom prostoru. Njemačka je otpočetka smatrana najvažnijom hrvatskom saveznicom u Europskoj uniji, dok je pitanje hrvatskog i slovenskog državnog osamostaljenja 1991. velikim dijelom emancipiralo njemačku vanjsku politiku nakon završetka Hladnog rata. Prave, sadržajne odnose često je pak testirala neartikulirana i nerijetko anakrona hrvatska politika te Njemačka proteklih četvrt stoljeća nije mogla uvijek računati na Hrvatsku kao konzistentno političko središte u ovom dijelu Europe. To se vidjelo i posljednje tri godine te su novom promjenom vlasti u Zagrebu otpočela dva paralelna procesa.

Prvi simbolizira Tihomir Orešković sa svojim susretom s Angelom Merkel koji bi trebao učvrstiti položaj Hrvatske kao zemlje s kojom Njemačka može surađivati od politike do ekonomije. Drugi predstavlja pitanje je li Hrvatska danas politički bliža zemljama kao što su Poljska i Mađarska s njihovom 'rikverc' demokratskom tranzicijom ili Njemačkoj koja je povijesni primjer uspješne detotalitarizacije države i društva. Njemačka je odavno odbacila režim temeljen na žici, dok danas u njezinu bližem i širem okruženju upravo žica postaje simbolom nove-stare politike. Treba li se Hrvatska u europskoj mreži odnosa negdje povezati onda je to sigurno političko-društveni milje kakvog predstavlja suvremena Njemačka, a ne trenutačna manje ili više opasna zazivanja režima tipa 'jedan narod–jedna stranka–jedan vođa–jedna ograda'.

Balkanske, ali i ine verzije takvih režima mogu dobiti širu podršku, ali samo u uvjetima kriza koje namjerno potenciraju. Kada krize završe, završit će i oni, ali s lošim posljedicama. Zato je odgovorno i humanitarno ponašanje u kriznim situacijama jedno od najvažnijih kada je posrijedi političko vodstvo. Angela Merkel zapravo je spriječila pravi kaos i eskalaciju nasilja. U odnosu na Poljsku i Mađarsku Hrvatska ima teško iskustvo rata iz 1990.-ih pri čemu ne treba zaboraviti tko je u ratu Hrvatskoj najviše politički pomagao. Je li i tada Njemačka sa svojim zalaganjem za priznanje hrvatske samostalnosti unosila kaos u jedinstvenu europsku politiku ili je napravila pravi potez i za Hrvatsku i za sebe? U ime odgovora na to pitanje treba potražiti i odgovor na stalan upit na koji bi način Hrvatska trebala osmišljavati i realizirati svoju vanjsku politiku u Europi i svijetu. I, što je ključno, uz koje i – kakve vanjskopolitičke saveznike.