'Ili opstruirajte – na jedini način koji nam je preostao, građanskim neposluhom – pljačku koju vrši kriminalna klasa na Wall Streetu i ubrzanu destrukciju ekosustava koji održava ljudsku vrstu ili budite pasivni pristaša monstruoznog zla. Kušajte, osjetite i pomirišite 'predoziranje' slobodom ili utonite u kužni vonj očaja i apatije. Ili ste buntovnik ili rob', napisao je Hedges u svojoj kolumni na nagrađivanom portalu  Truthdig.com.

Hedges smatra da držanje po strani u državi u kojoj 'vladavina zakona ne znači ništa, gdje smo svjedočili korporacijskom državnom udaru, gdje su radni ljudi svedeni na nezaposlene i gladne, gdje su jedino s čim se država bavi rat, financijske spekulacije i unutarnji nadzor građana, gdje više ne postoji osobna sloboda građana, gdje vi, kao građanin, niste ništa više od potrošne robe za korporativne sustave moći, znači sudjelovati u ovom radikalnom zlu'.

Stajati po strani i reći 'nevin sam' u ovim vremenima, smatra Hedges, znači biti - kriminalac.
Pisac poručuje sugrađanima da brzo izaberu stranu, jer su 'država i korporativne sile odlučne slomiti' prosvjede, užasnute da će prosvjedni val potopiti SAD.

Država i korporacije 'imaju falange policije na motorima... vojnike pješadije koji vas love po ulicama s narančastim plastičnim mrežama... metalne barikade na svakoj ulici koja vodi u njujoršku financijsku četvrt, gdje mandarini u odijelima Brooks Brothersa koriste vaš novac, novac koji su vam ukrali, s kojim kockaju i špekuliraju dok svako četvrto dijete izvan barikada ovisi o bonovima za hranu', piše Hedges.

Podsjeća da je špekulacija bila zločin u 17. stoljeću, kada su špekulanti bili vješani. Danas, međutim, oni 'vode državu i financijska tržišta, šire laži koje truju naš zrak'.

'Oni znaju, čak i bolje od vas, koliko duboko su se uhljebile korupcija i krađa, kako je sustav okrenut protiv vas, kako su korporacije zacementirale uski krug oligarha i ponizno-uslužni kadar političara, sudaca i novinara koji žive u svojim malim ograđenim Versaillesima dok je šest milijuna Amerikanaca izbačeno iz svojih domova, uskoro će ih biti 10 milijuna, gdje milijun ljudi godišnje bankrotira jer ne mogu platiti račune za liječenje i gdje 45.000 ljudi umre od nedostatka odgovarajuće njege, gdje stvarna nezaposlenost iznosi više od 20 posto, gdje građani, uključujući studente, provedu živote 'crnčeći' u dužničkom ropstvu, radeći besperspektivne poslove, onda kada posao uopće imaju, u svijetu lišenom nade, u svijetu gospodara i robova.'

'Pustite bolesne da umru. Pustite siromašne da gladuju. Pustite da obitelji budu izbačene na ulice. Pustite nezaposlene da trunu. Pustite djecu u gradovima i ruralnim pustopoljinama da ništa ne nauče i da žive u bijedi i strahu. Pustite da studenti završe školovanje i budu bez posla i perspektive za posao. Pustite da naš zatvorski sustav, najveći u industrijskom svijetu današnjice, buja i proguta potencijalne disidente. Pustite da se mučenje nastavi. Pustite učitelje, policiju, vatrogasce, poštanske i socijalne radnike da se pridruže redovima nezaposlenih. Pustite da se ceste, mostovi, brane, električne centrale, željezničke pruge, podzemne željeznice, autobusi, škole i knjižnice uruše i zatvore. Pustite da se rastuće temeperature, hirovite vremenske prilike, uragani, suše, poplave, tornada, topljenje polarnog leda i onečišćavanje zraka intenziviraju do izumiranja ljudske vrste'.

Kome je uopće stalo, pita se novinar.

'Ako dionice ExxonMobila, industrije ugljena ili Goldman Sachsa kotiraju visoko, život je dobar. Profit. Profit. Profit. To je ono što skandiraju iza svojih metalnih barikada. Zarili su očnjake duboko u vaše vratove. Ako ih veoma brzo ne stresete sa sebe, ubit će vas. I ubit će ekosustav, presuđujući vašoj djeci i djeci vaše djece. Preglupi su i zaslijepljeni da vide da će nestati s nama ostalima. Dakle, ili ćete ustati i smijeniti ih, razlomiti korporativnu državu u ime svijeta razuma, svijeta u kojem više nećemo klečati pred apsurdnom idejom da bi zahtjevi financijskih tržišta trebali upravljati ljudskim životima ili ćemo poslušno ostati u koloni za samouništenje.'

Oni na ulicama oko Wall Streeta utjelovljenje su nade, zaključuje Hedges.

'Oni znaju da nada ima svoju cijenu, da nije lako ni ugodno, da zahtijeva žrtvovanje i vjeru. Oni svaku noć spavaju na betonu. Njihova odjeća prljava je i mokra. Pojeli su više kruha i maslaca od kikirikija nego što su ikada mislili da je moguće. Okusili su strah, pretučeni su, otišli su u zatvor, zaslijepljeni su paprenim sprejem, plakali su, grlili se, smijali, pjevali, održavali preduge govorancije na općim sastancima, gledali su kako se njihovi poklici dižu prema tornjevima iznad njih, pitali su se je li vrijedno svega, je li ikome stalo, hoće li pobijediti. No sve dok ostanu nepokolebljivi, pokazuju nam smjer izlaska iz korporativnog labirinta. Pokazuju nam što znači biti živ. Oni su najbolji među nama.'