Bili vi zadrti pivopija, samoprozvani enolog, vjerno predani žestokim pićima, miksevima i koktelima ili vam je sasvim svejedno (važno da ima C2H50H) vrlo je vjerojatno da će vam, kad god se nudi, osmijeh na lice razvući tura rakijice.

Unazad nekoliko godina najveći bum domaće ugostiteljske ponude po pitanju alkoholnih pića, ako ne računamo sokiće koji se prave da su pivo, napravile su upravo raznorazne 'obojene' voćne i biljne rakijice. Danas gotovo da ne postoji posjećeniji kafić, bar, a i klub, koji u ponudi nema makar nekoliko okusa (uvjeravaju nas) domaćih rakija. Popularnost ovih kratkih pića danas seže daleko izvan okvira nekih statusnih ili dobnih skupina, subkultura ili pojedine regije.

Od nekadašnjih tek nekoliko 'ozbiljnijih' jakih žestica: loze, šljive, viljamovke i travarice, predrasudama rezerviranih za one malo starije i malo bolje alkoholno baždarene, današnji pojam 'rakije' i 'rakijarnice' mnogi će opisati upravo širokim spektrom boja, okusa, imena, varijanti...

Oni isti malo stariji i malo bolje baždareni zamjerit će što se pojam rakije i rakijarnice u javnosti koristi za pića čiji bi točniji i prikladniji izraz bio liker. Jer za razliku od 'prave rakije' nastale filtriranjem, liker se sastoji od te iste rakije (poželjno bezbojne, dobivene pri procesu izrade vina), zamiješane s poštenom količinom šećera, u kojoj se potom određeni period, od par do nekoliko mjeseci, kupa željeno voće ili bilje. Ali pojam 'liker' zvuči nedovoljno autentično, nimalo frajerski i pomalo ženskasto, pa nije ni čudo da su brojni ugostitelji sve moguće vrste kratkih (i slatkih) alkoholnih napitaka zbrojili pod zajedničkim nazivnikom riječi 'rakija', a u posljednje vrijeme i pojma 'rakijarnica' kao mjesta gdje se samo i jedino rakije toče.

Po načinu serviranja kratke, a po dominantnom okusu izrazito slatke, malkice gorke ili boli-glava jake, rakijice su postale najbolji prijatelji u izlascima, bili vi u provodu na kontinentu, na obali, pa čak i na razvikanim glazbenim festivalima. Njihovu sve veću popularnost i sveprisutnost prati i svojevrstan brending, bilo kod proizvođača koji rade svoje domaće rakije, lokala isključivo definiranih kao rakijarnica, zatim sparivanja okusa, kreiranja posebnih imena ili osebujnoj ambalaži: prikladne umanjene čašice, epruvetice, tucet za rundu i sl.

Između sve većeg dijapazona raznih vrsta rakija, ponekad napravljenih od voćki ili travki čija imena još jučer niste ni znali, nije teško odabrati svog aduta i najmiliji okus (ili znatno više od samo jednog) koji će vam praviti društvo na putu do deliričnih trenutaka za koje ćete se sutra zaklinjati da se nisu dogodili. Turama koje se lako mogu popesti do dvoznamenkastih brojki rijetki će zamjeriti miješanje više vrsta, jer narod kaže 'ako je prirodno onda je miješanje legitimno i od takvog viška glava ne boli'.

Upravo aspekt prirodnog, odnosno usporedbe kvalitete sve raširenije ponude obojenih rakijica, naspram kvantiteti bezbroj i jednog punkta koji ih danas toči, po mnogima su upitni. Sumnja je opravdana jer je malo za vjerovati da baš svako mjesto koje ih ima u ponudi može dobaviti pravu prirodnu i domaću rakiju, točnije liker, napravljen bez umjetnih dodataka.

Nadalje, upravo ta ista kvaliteta i autentičnost domaćeg ili makar djelomično domaćeg procesa izrade rakijica opravdanje su ugostitelja za često pretjerane cijene malih slasnih 'kratkiša' pa im cifre, ovisno o lokaciji (a nadam se i kvaliteti) variraju od 8 do čak 20 kuna za 0,02 l.

Da se ovo ne pretvori u reklamiranje i kritiziranje detektivske zadatke otkrivanja koji lokal u kojem gradu ima (makar donekle) autentične alkoholne poslastice, fine tekućine u kojima su (makar neko vrijeme) plivale višnje, orasi ili borovnice te koliko jedna čašica ovog alkoholnog nektara zaista vrijedi, ostavit ću vama. Dok je boja prirodnija, boca lišena brendiranih naljepnica, a okus i miris bez čitanja vrste aludiraju o kojem se voću radi, možete znati da vam nije podvaljen umjetan proizvod.

Ako ste detektivske zadatke već odradili i dobro namirisali tko vam od 'wannabee rakijarnica' u vašem gradu prodaje mačka u vreći i bogati se na vašem (ne)istreniranom nepcu, možete se baciti na posao pa sljedeći kućni tulum prijatelje (doslovno) baciti na koljena home made rakijicom. Sve što vam treba, osim prave rakije kao osnovne sirovine i šećera te malo meda (tajni sastojak iz recepta moje mame), su biljčice ili voćke koje volite namirisati u likvidnom alkoholnom obliku te nekoliko mjeseci njihovog kupanja u vašoj budućoj rakiji.

Ako ćete se već sutra baciti na posao morate znati da je sezona smokava, ali i bobičastog šumskog voća, pa ćete za svoju domaću rakiju lako nabaviti i brusnice, kupine ili maline. Ako ste još uvijek negdje na otoku, a volite da je vaša rakija gorka, naberite rogače. Ako vam ljetni plodovi ipak uteknu, kroz cijelu godinu možete računati na kadulju. Za razliku od čaja, za koji se koriste kaduljini cvjetovi, u rakiju idu njeni listići i to, ni manje ni više nego 550 listova na litru rakije (još jedna iz maminog recepta).

Popis mogućih varijanti za spravljanje domaćih rakija odnosno voćnog (ili biljnog) likera je ogroman, prave omjere specifične za pojedine plodove lako ćete pronaći.

Danas su mnogi sve više skloni eksperimentiranju i sparivanju dvaju ili više okusa, što uvijek ne mora ispasti dobro. Kako je krenulo s ekspanzijom ove industrije, ponudom raznobojnih rakijica i raznih kombinacija, ne čini se nemoguće da se bi se u skorašnje vrijeme rakijama mogao dogoditi 'sladoled efekt' pa da se pojavi i primjerice žarko plava 'štrumpf rakija'. Od čega? Tko će znati, važno da je šarena...

Živi bili pa vidjeli. Živjeli!