Katoličke udruge okupljene oko Zaklade Vigilare u predbožićno vrijeme su svojom žestokom kampanjom protiv prava na pobačaj uznemirile duhove u javnosti. U fokusu kampanje je žena u visokom stupnju trudnoće i fetus koji govori: 'Dok vi slavite Božić, mene moja mama planira ubiti', 'Želim živjeti'. Reagirala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, koja je osudila takvu kampanju i pozvala DORH da utvrdi radi li se tu o govoru mržnje, budući da se žene koje koriste zakonsko pravo na pobačaj naziva ubojicama. Prozvani su, ljuti zbog istupa, zatražili njezinu ostavku. Budući da se protivnici i zagovornici prava na pobačaj u svojoj kampanji pozivaju na iste dokumente i sudske presude, odgovor na pitanje tko govori istinu zatražili smo od znanstvenice s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar dr. Ivane Radačić, specijalizirane za problematiku zaštite ljudskih prava
Upravo u blagdansko vrijeme konzervativne snage okupljene oko Zaklade Vigilare krenule su u dosad najsnažniju kampanju protiv slobodnog pristupa pobačaju u Hrvatskoj: dopunili su ustavnu tužbu iz 1991. godine te otpočeli poprilično brutalnim reklamama udarati na emocije ljudi jer je priča crno-bijelo, odnosno fatalistički koncipirana: biraj život ili smrt. Kako tumačite taj konzervativni atak na liberalno hrvatsko zakonodavstvo? Smatrate li da je ova kampanja tempirana kako bi se izvršio pritisak na Ustavni sud koji se tek nakon 25 godina odlučio pozabaviti ocjenom ustavnosti zakona o pravu na pobačaj koji je u Hrvatskoj na snazi od 1978. godine, dakle, iz vremena Jugoslavije?
Kampanja je izraz širenja neo-konzervativne ideologije koja je trenutno u zamahu u Hrvatskoj i svugdje u svijetu, a vjerojatno je sada dosegla vrhunac zato što se uskoro očekuje odluka Ustavnog suda. Već neko vrijeme se ograničava pravo na siguran pobačaj u Republici Hrvatskoj, npr. porastom broja prigovora savjesti, koji institut nije reguliran u skladu s međunarodnopravnim smjernicama (da ne ugrožava pravo žena na reproduktivno samoodređenje), a o čemu je govorio i Specijalni povjerenik UN-a za zdravlje tijekom nedavnog posjeta Hrvatskoj. Posljednjih godina anti-choice pokret nastoji promijeniti zakon, iako je općepoznato da restriktivni zakoni ne utječu na smanjenje stope pobačaja, ali utječu na stopu smrtnosti trudnica, što konstantno naglašava Svjetska zdravstvena organizacija. Restrikcije, dakle, nisu učinkovite u smislu zaštite prenatalnog života, dok imaju negativne utjecaje na zdravlje i živote žena, zbog čega tijela UN-a za ljudska prava konstantno kritiziraju restriktivne zakone. I specijalni povjerenik UN-a za zdravlje apelirao je da Hrvatska ne poduzima regresivne mjere po pitanju pobačaja. Kao što je naglasio portugalski Ustavni sud kad je 2010. razmatrao ustavnost liberalnog zakona o pobačaju, prenatalni život najučinkovitije se štiti zaštitom već postojećeg života. Bilo bi učinkovitije kada bi 'pro-life' inicijative, i općenito društvo, štitile prenatalni život zagovaranjem i uspostavom poticajnih zdravstvenih, socijalnih i radno pravnih politika, a ne ograničavanjem prava žena.
Prema nekim anketama, više od 80 posto ispitanika u Hrvatskoj protivilo se zabrani pobačaja. Smatrate li da kampanja kakvu vode konzervativne udruge i katolički kler može značajnije utjecati na raspoloženje hrvatskih građana? Čime je po vašem mišljenju motivirana ova kampanja koja očito za cilj ima redukciju ženskih reproduktivnih prava? Svojedobno su konzervativne snage okupljene oko istih udruga U ime obitelji i spomenutog Vigilarea uspjeli u svom naumu i tzv. bračnim referendumom ustavno ograničili prava seksualnih manjina, a već duže vrijeme uspješno opstruiraju uvođenje cjelovitog zdravstvenog odgoja te građanskog odgoja u hrvatske škole…
U Hrvatskoj kampanju vodi manji broj udruga i pojedinaca koje žele nametnuti svoj svjetonazor društvu, iako većina društva (pa čak ni parlamentarnih stranaka čiji čelnici su na direktna novinarska pitanja o tome isticali kako ne trebamo rigoroznije zakonodavstvo) bar prema posljednjim podacima, nije za ograničavanje seksualnih i reproduktivnih prava. No, ta većina uglavnom je tiha pa je moguće da ovakve i druge slične inicijative budu ostvarene, kao što je bio ostvaren i tzv. 'bračni referendum'. U tom slučaju postoji opasnost da se univerzalna ideologija ljudskih prava zamijeni partikularnom ideologijom baziranom na konzervativnom shvaćanju vjere. Ograničavanje određenih prava i prava određenih skupina vodi urušavanju čitavog sustava ljudskih prava baziranog na univerzalnosti, ravnopravnosti, slobodi i solidarnosti.
Konzervativne anti-choice organizacije u svojim nastupima često citiraju dokumente UN-a, Europskog suda za ljudska prava, Vijeća Europe te razvijenih europskih zemalja, navodeći kako za svoje aktivnosti imaju uporište baš u njima. Iste autoritete za svoju argumentaciju koriste i ženske pro-choice udruge. Uostalom, dekanica zagrebačkog pravnog fakulteta Dubravka Hrabar - koja je svojedobno savjetima pomagala aktivnosti udruge U ime obitelji tijekom kampanje za ustavnu zaštitu heteroseksualnog braka – u svom je znanstvenom radu 'Pravo na pobačaj - pravne i nepravne dvojbe', udarila 'stručne' temelje za ograničavanje prava na pobačaj u Hrvatskoj, a na navodima iz njezina teksta zapravo počiva aktualna kampanja protiv postojećeg zakona o pobačaju. Kome u prilog idu međunarodni dokumenti o ljudskim pravima?
Takva situacija vjerojatno zbunjuje javnost, koja nužno ne poznaje pravne standarde. Stav anti-choice organizacija da fetus ima (ljudsko) pravo na život nije utemeljen u međunarodnom pravu. Naime, pri donošenju međunarodnih dokumenata koji štite pravo na život (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija o pravima djeteta) raspravljalo se o tome da li zaštitu proširiti na prenatalni život i zaključeno je da prava imaju rođeni ljudi. Čak i Konvencija o pravima djeteta, koja u preambuli ima odredbu o zaštiti djeteta prije rođenja, prema pratećem materijalu, ne jamči fetusu pravo na život, već se odnosi na zaštitu i potporu trudne žene. Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava također su odbili priznati pravo na život fetusu. Analizirajući liberalne zakone o pobačaju primjenjivali su formulu 'čak ako fetus ima ograničena prava' te su zaključili da su takvi zakoni, uključujući zakon koji dopušta pobačaj u 14. tjednu iz socijalnih razloga (u predmetu R.H. protiv Norveške), ne krše pravo na život. S druge strane, odbori UN-a koji nadziru primjenu konvencija o ljudskim pravima te Europski sud za ljudska prava, u svojoj su praksi postavili standarde zaštite reproduktivnih prava. Znači, međunarodni standardi su jasni, mogu se provjeriti, i ne bi trebali biti podložni različitim interpretacijama. No, unatoč tome, anti-choice organizacije tvrde da dokumenti štite pravo na život fetusa, selektivno citirajući određene dijelove konvencija (npr. preambulu Konvencije o pravima djeteta) ili sudske prakse (čak i predmete koji se uopće ne tiču pobačaja, npr. Greenpeace Suda Europske unije, ili Pretty v. Ujedinjenog Kraljevstva Europskog suda za ljudska prava). No to ne rade samo udruge, već se to događa i u znanstvenoj zajednici.
Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović najavio da će se suci prije donošenja odluke o ustavnoj tužbi protiv aktualnog zakona o pobačaju konzultirati s udrugama koje zastupaju oprečna mišljenja o toj temi, medicinskim i pravnim te stručnjacima za obiteljsko pravo. Kako gledate na to? Čije mišljenje bi moglo prevladati? Naime, vodeći stručnjaci za obiteljsko pravo na četiri hrvatska pravna fakulteta u velikom broju su se u javnosti su legitimirali kao savjetnici konzervativnih udruga. Koliko se njihovo mišljenje može uzeti kao prvenstveno stručno, a manje svjetonazorsko/ideološko?
U hrvatskoj pravnoj znanstvenoj i stručnoj zajednici (nažalost) vlada podjela na grane, odnosno katedre i generalno se ne odobrava da stručnjaci pojedine grane prava tumače i analiziraju pravno područje iz neke druge grane prava. U ovom pak slučaju, koji se tiče ustavnog i međunarodnog prava, traži se mišljenje katedri za obiteljsko pravo. Također se traže mišljenje medicinskih stručnjaka o tome kad život počinje iako to (ustavno) pravno nije relevantno. Naime, iako nema konsenzusa o tome kad počinje život, svima je jasno da začećem počinje postupak koji može rezultirati rođenjem, odnosno da se radi o potencijalnom životu. Relevantno pitanje je da li tom potencijalnom životu, odnosno embriju, treba dati status nositelja ljudskih prava i koje to posljedice ima na prava već rođenih ljudi – trudnih žena. Dakle, Ustavni sud ne treba odlučiti kad počinje život, već dati (puno lakši) odgovor na pitanje odnosi li se formulacija 'svako ljudsko biće ima pravo na život' i na embrio i fetus. Za odgovor na to pitanje pravno nije relevantno što udruga U ime obitelji, inicijativa Pro life ili neka druga skupina ljudi misli iz perspektive njihova ideološkog odnosno religijskog stajališta, već su relevantne međunarodne norme koje također štite pravo na život, a indikativna su i zakonska rješenja i komparativna ustavnopravna praksa u Europi.
Upoznati ste sa situacijom u Poljskoj koja na snazi već 25 godina ima rigorozno zakonodavstvo o pobačaju, a upravo naši konzervativci tu zemlju navode kao uzor koji Hrvatska treba slijediti. Kakva su iskustva Poljakinja i čemu se mogu nadati građanke Hrvatske ako doista krenemo poljskim putem?
iskustvima Poljakinja možemo čitati u presudama Europskog suda za ljudska prava. U predmetu P. i S. maloljetna silovana djevojka morala je promijeniti tri bolnice i putovati 500 km izvan mjesta stanovanja da bi izvršila pobačaj, a cijelo to vrijeme napadali su je anti-choice aktivisti te je čak bila odvojena od majke kako ona ne bi vršila pritisak na nju, dok je u predmetu Tysiac ženi bio onemogućen pobačaj iako su postojale velike opasnosti za zdravlje, koje su se realizirale, dok je u predmetu R. R. ženi onemogućeno obaviti genetsko testiranje kako ne bi izvršila pobačaj. Sve tri situacije predviđene su kao indikacije za zakoniti pobačaj, što pokazuje da restrikcije stvaraju klimu u kojoj je i zakonit pobačaj nedostupan u praksi.
