Merkel je u nadahnutom strateškom govoru u Europskom parlamentu u utorak kazala da EU treba svoju vojsku kao dopunu NATO-u (Sjevernoatlantskom savezu), kazavši da bi takva vojska značila djelovanje u vlastitim interesima, što nije u suprotnosti s interesima svih članova zajednice.

'Mi Europljani bolje branimo svoje interese kada istupamo zajedno, a vremena u kojima smo se bezrezervno uzdali u druge su prošla. Ako želimo preživjeti kao zajednica, moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke', smatra Merkel te vjeruje da bi zajednička europska vojska pokazala svijetu da 'među europskim zemljama više nikad neće biti rata'.

O potrebi formiranja europske vojske prošli utorak govorio je i francuski predsjednik Macron, što nije najbolje sjelo njegovu američkom kolegi Donaldu Trumpu. Macron je tada rekao da Europa treba pravu vojsku kako bi smanjila ovisnost o Sjedinjenim Državama u obrani.

'Moramo se zaštititi s obzirom na Kinu, Rusiju, čak i Sjedinjene Države', izjavio je francuski predsjednik.

Njegove izjave Trump je dočekao na nož, doživjevši ih kao uvredu zbog svrstavanja u isti koš sa zemljama poput Rusije i Kine te poručivši Macronu da bi se danas - da nije bilo SAD-a - u Parizu govorilo njemački.

Upravo je Trump osnovni razlog za to što se ideja o formiranju europske vojske vratila u fokus razmišljanja vodećih dužnosnika Europske unije jer se više ne mogu pouzdati u američko vodstvo. Trump, otkada je došao na vlast, razara multilateralizam, a iako je odustao od povlačenja iz NATO-a, poručio je saveznicima da ako žele američku podršku, to će morati i platiti pojačanim izdvajanjima za NATO. S ove strane Atlantika su očito nakon što su zbrojili nekoliko brojki zaključili da im je sigurnije oformiti vlastiti obrambeni mehanizam nego ovisiti o nepredvidljivim političkim pojavama poput aktualnog američkog predsjednika.

>>> Dva dana nakon susreta Trump žestoko izvrijeđao Macrona i Francusku

U cijeloj priči ugroženim se osjetio i čelnik NATO-a Jens Stoltenberg upozorivši da se europska obrana ne smije jačati na štetu Sjevernoatlantskog saveza.

Većina hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu podržala je u utorak govor njemačke kancelarke Angele Merkel o europskoj budućnosti, pa i dio o europskoj vojsci, a skepsu je izrazila tek Ruža Tomašić (HKS/ECR) kazavši da je i u Jugoslaviji bila zajednička vojska pa smo vidjeli što se dogodilo.

'Bojim se zajedničkih vojski', kazala je Tomašić.

Međutim put do neke zajedničke europske vojske dalek je i to se možda i ne ostvari.

Ideja o formiranju zajedničke vojske stara je koliko i Europska unija, tj. njena preteča Europska zajednica za ugljen i čelik. Netom poslije završetka Drugog svjetskog rata ugovorom su bili regulirani svi detalji buduće europske vojske u okviru Europske obrambene zajednice, za koju bi vojnike davale Francuska, Njemačka, Italija i zemlje Beneluksa. Projekt je propao zbog otpora francuskog parlamenta 1954. godine.

Nakon propasti Europske obrambene zajednice osnovana je Zapadnoeuropska unija (WEU), organizacija više europskih država stvorena radi usklađivanja obrambene i sigurnosne politike. Težila je jedinstvenoj obrambenoj politici kao segmentu europske integracije i blisko je surađivala s NATO-om i OESS-om. Od 1992. obrambena je sastavnica Europske unije te se potom postupno ugasila.

O potrebi formiranja jedinstvene europske vojske raspravljalo se kada je SAD unilateralno napao Irak 2003. godine. Tada su se Francuska i Njemačka odbile pridružiti Koaliciji voljnih, koju su predvodili američki predsjednik George Bush i britanski premijer Tony Blair. Svađa je gotovo uništila NATO koji je dotad funkcionirao kao zajednički obrambeni štit Europe i Sjeverne Amerike. Ideja o formiranju europske vojske aktivirala se i nakon ruske aneksije Krima 2015. godine, o čemu je tada govorio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker.

No svakoj ideji o nekakvoj europskoj vojsci na putu bi se našao NATO, koji bi u tom slučaju postao izlišan.

NATO je tijekom Hladnog rata funkcionirao kao zaštitnik Europe. Jamac te zaštite bile su Sjedinjene Američke Države koje su vodile glavnu riječ u njemu. Nakon pada Berlinskog zida i sovjetskog bloka stvari se mijenjaju. I iako su mnogi pozivali na gašenje NATO-a kao relikta Hladnog rata, on je opstao, ali promijenile su se međunarodne okolnosti, kao i unutarnje u SAD-u, koje sada tjeraju Europu da razmisli i o drugim sigurnosnim opcijama. Tijekom migrantske krize i ruske aneksije Krima 2015. godine u Europi je sazrela svijest o tome da će se u budućnosti morati snažnije osloniti na sebe.

Do sada je svaka inicijativa bez Amerikanaca bila unaprijed osuđena na propast jer su je oni i svesrdno potkopavali. Ali nije bilo ni jedinstva među samim Europljanima. Nitko nije želio dupliranje troškova u odnosu na NATO, a mnogi zaziru od zajedničke vojske koja bi značila dublju integraciju Europske unije, što nacionalistima znači pobjedu eurofederalista.

Novi početak vezan uz zajedničku sigurnosnu politiku zbio se u studenom 2017. godine, kada su 23 zemlje Europske unije, među kojima i Hrvatska, dogovorile Stalnu strukturnu suradnju (PESCO) u vojnim pitanjima, što predviđa zajedničke projekte naoružavanja, ali i bližu suradnju vojski. PESCO nisu potpisale Velika Britanija, koja napušta EU, Danska, Irska, Portugal i Malta.

Potpisivanje sporazuma o PESCO-u promovirale su Francuska i Njemačka. Nakon višegodišnjeg smanjenja troškova u Europi i oslanjanja na SAD kroz NATO, Francuska i Njemačka se nadaju da će taj sporazum ujediniti nacije u čvršćoj obrambenoj suradnji, koja podrazumijeva vojnike i oružje.

PESCO je dio napora da se ojača EU poslije referenduma o Brexitu i kritika američkog predsjednika Donalda Trumpa na račun članica NATO-a i njihovog doprinosa, a prati formiranje Europskog obrambenog fonda, koji će imati godišnji budžet od 5,5 milijardi eura.

Sporazum predviđa da zemlje osiguraju 'značajnu podršku' u ljudstvu, opremi, obuci i infrastrukturi za vojne misije Europske unije. Potpisnice se također obavezuju na 'redovno povećanje budžeta za obranu', kao i izdvajanje 20 posto obrambenih troškova za nabavku opreme te dva posto za istraživanje i tehnologiju.

PESCO se doživljava kao prvi korak prema stvaranju onoga što se kolokvijalno naziva vojskom EU-a. Pristalice tog sporazuma ocjenjuju da će biti dopuna NATO-u, koji će i dalje imati primarnu ulogu u obrani Europe, ali uz novost da se i unutar EU-a stvori obrambena unija.

'Ovo je velik dan za Europu u funkciji jačanja obrambenih sposobnosti. Hrvatska je odlučila dati svoj doprinos jer je to u našem nacionalnom interesu. Sudjelovanjem u PESCO-u stvaramo mogućnost još jačeg uključivanja hrvatske obrambene industrije u projekte opremanja, razvoja i modernizacije u okviru EU-a. Sve je to u funkciji jačanja obrambenih sposobnosti EU-a, ali i jačanja obrambenih sposobnosti Hrvatske vojske', rekao je prilikom potpisivanja sporazuma o Stalnoj strukturnoj suradnji hrvatski ministar obrane Damir Krstičević.

Treba spomenuti i to da unutar EU-a djeluju i instrumenti za brz odgovor što se također provode unutar Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Borbene skupine EU-a jedan su od instrumenata koji su na raspolaganju za brzu reakciju na krize i sukobe. Europska unija uspostavila je borbene skupine, vojne snage koje se mogu brzo razmjestiti na terenu, kao mehanizme učinkovitog odgovora na krize.

Borbene skupine uspostavljene su 2005., ali dosad još nisu razmještane zbog političkih, tehničkih i financijskih prepreka. U cilju jačanja sposobnosti brzog reagiranja EU-a čelnice i čelnici Unije odlučili su 22. lipnja 2017. zajednički snositi troškove razmještanja borbenih skupina. Hrvatska s 250 vojnika također sudjeluje u borbenoj skupini koja se nalazi pod njemačkim vodstvom.

No put do formiranja zajedničke europske vojske bit će sve samo ne lak.