Naime, nakon brutalnog i divljačkog napada na sudionike Povorke ponosa u Splitu, Hrvatska je tjedan dana provela u svojevrsnom grču, kojemu je svoj nemali doprinos dao i dio katoličkih svećenika koji su otvoreno

podržali nasilje prema LGBT populaciji (onaj manji i razumniji dio svećenstva pokušao je, više ili manje uspješno, osvjetlati obraz Crkve). Postavljalo se pitanje je li splitsko nasilje zaista prava slika našeg društva odnosno može li zagrebački Pride na neki način izbrisati sramotu nanesenu Hrvatskoj?

Jedna stvar je neosporna – subotnji Zagreb Pride označio je nepovratan korak prema prihvaćanju osnovnih ljudskih prava LGBT osoba, a svi sljedeći prideovi (barem u Zagrebu) održavat će se sa sve manjim i slabijim policijskim osiguranjem, sve dok ono ne postane u potpunosti nepotrebno.

U subotu se, naime, poklopilo nekoliko ključnih faktora zbog kojih će se taj Zagreb Pride pamtiti kao onaj prekretnički, nakon kojega bi mnoge stvari trebale biti drukčije.

Kao prvo treba istaknuti svesrednu podršku heteroseksualne populacije, koja je u dosad nezapamćenom broju sudjelovala na Prideu i time LGBT populaciji dala snagu u brojevima. Nije se radilo 'samo' o dijelu intelektualaca, nego i 'običnim' Zagrepčanima koji su sudjelovanjem na Prideu pokazali solidarnost sa svojim LGBT sugrađanima te time poručili što misle o mržnji i nasilju kojem su bili izloženi sudionice i sudionici splitskog Pridea.

Drugi ključni faktor bila je reakcija građana Zagreba koji nisu sudjelovali u Prideu, ali su sa znatiželjom pratili prolazak Povorke ponosa središtem grada. Naime, upravo su ti građani najzaslužniji za pozitivnu atmosferu na ovogodišnjem Zagreb Prideu, jer su svojim glasnim odobravanjem i pljeskanjem Povorci ponosa jasno pokazali da se zalažu za jednakost svih ljudi. Takvi prizori su dosad bili nezamislivi, a naročito ako se u obzir uzme da je cijelom rutom povorke uočeno samo par osoba koje su glasno negodovale i pokazivale srednji prst sudionicima Pridea dok su deseci i deseci građana aplauzom i glasnim odobravanjem pokazali da podržavaju ljudska prava LGBT populacije.

Treći odlučujući faktor bila je organiziranost i odlučnost policije da se odmah u startu obračuna sa svima onima koji su porukama mržnje i diskriminacije željeli baciti sjenu i na zagrebački Pride. Takvi su bez pardona brzo privedeni, a takva odlučnost (i broj angažiranih policajaca) vjerojatno je itekako demotivirajuće djelovala na onu nasilnu manjinu koja je svoju mržnju prema drukčijem htjela pokazati i u Zagrebu. Ipak, takvi nasilnici gotovo u pravilu djeluju samo u velikim skupinama, a da su u subotu u Zagrebu nešto i pokušali, vrlo brzo bi se našli u 'debeloj' manjini.

Velik dio medija također je odigrao svoju ulogu, iako ne treba ni tu zaboraviti na razliku u pristupu onih medija koji su samo osuđivali nasilje (uz neizostavno 'ali') i onih koji su svesrdno upozoravali na ljudska prava LGBT populacije i pozivali sve građane da sudjelovanjem u Zagreb Prideu pokažu da je Hrvatska demokratska i civilizirana država, a ne homofobna i zatucana plemenska zajednica.

Jedno je sigurno – zahvaljujući fantastičnom Prideu, koji je napokon pokazao da nasilju i otvorenoj mržnji prema LGBT populaciji u Zagrebu više nema mjesta, normalni i civilizirani Zagrepčani nakon dugo vremena mogli su biti ponosni na svoj grad. Bila je to pobjeda civilizacije na koju svaki razuman građanin ove zemlje može biti ponosan.